Stjepan Rašić na 500 metara nadmorske visine uzgaja indijanske banane i mongolske trešnje

Stoljećima su plodno Imotsko polje i rijeka Vrljika hranili generacije Imoćana. Zdrava zemlja, čista voda i pogodna klima bili su pravi Božji dar ovom kraju. Nekada u tom plodnom polju nije bilo ni metra neobrađene zemlje. Danas je, nažalost, više zelenila od trave i korova nego uzoranih njiva.

Generacije Imoćana spuštale su se s brdskih predjela prema polju, ostavljajući iza sebe pradjedovska ognjišta u kršu, gdje su uspijevale samo kulture otporne na mraz i sušu. Bilo je tu nešto krumpira, raštike, samoniklog zelja, pokoji orah, badem, višnja, trešnja, jabuka ili šljiva, i to bi uglavnom bilo sve, piše Slobodna Dalmacija.

Brdske vrtače

Danas, duboko u 21. stoljeću, klima se promijenila, hrane ima u izobilju, ali najvećim dijelom one iz trgovačkih centara i samoposluga.

U Imotskoj krajini još uvijek ima domaćih proizvoda – krumpira, mrkve, višanja, trešanja i jabuka – no uglavnom za vlastite potrebe, a ne za ozbiljniju komercijalnu proizvodnju. Sve ostalo lakše je kupiti u trgovinama, pa makar mrkva dolazila iz Nizozemske, krumpir iz Mađarske, a voće i povrće iz Italije, Španjolske ili Čilea.

No vremena se mijenjaju. Neki Imoćani skloni poljoprivredi, povrtlarstvu i voćarstvu krenuli su s novim kulturama i sadnicama, sadeći ih u plodnu i ekološki očuvanu imotsku zemlju.

Ova priča vodi u Glavinu Gornju, iznad samog Imotskog i Crvenog jezera, na oko 500 metara nadmorske visine. Ondje, među brdskim vrtačama i nekadašnjim ledinama, zemlja nije toliko plodna kao u Imotskom polju, ali uz trud, duboko oranje i stajsko gnojivo postaje pravi mali Eldorado za povrće i voće.

Tu živi Stjepan Rašić (38), zaljubljenik u prirodu, čisti zrak i zdrav plod iz vlastitom rukom obrađene zemlje. Po struci je automehaničar, ali i građevinar i kamenoklesar, a u svom je kraju poznat po ljubavi prema prirodi i životinjama.

Izvor fotografije: Slobodna Dalmacija / Stjepan Rašić je čovjek prirode, dnevno tijekom cijele godine propješaći šumom 10-12 kilometara

Godinama pedantno vodi evidenciju o kilometrima koje propješači šumama oko svoga zaseoka – između četiri i pet tisuća kilometara godišnje. Nekada najmlađi lovac u županiji, danas ima više od dvadeset godina iskustva, no nije lovac kakvim ga mnogi možda zamišljaju. Gradi pojilišta za divljač, uređuje hranilišta i sate provodi na vlastitoj lovačkoj čeki promatrajući životinje.

S te čeke pogled puca na njegov vrt na nekadašnjoj "Vučjoj ledini", zemlji gdje je nekoć uspijevala tek rijetka trava za ispašu stoke. Danas se ondje nalazi i umjetna lokva duga petnaestak metara, također djelo njegovih ruku, iz koje se napajaju životinje, ali i zalijeva vrt.

A upravo je taj vrt razlog ove priče.

U njemu rastu zdravi krumpiri, mlada kapulica, mrkva, raštika i rajčice, ali i nešto sasvim neuobičajeno za Imotsku krajinu – indijanska banana, mongolska trešnja, jabuka Apistar, japanske šljive i tulipanovac, listopadno drvo podrijetlom iz Sjeverne Amerike.

Korisno za zdravlje

Riječ je o pravom malom eksperimentalnom voćarskom poligonu.

"Neka je ljudima zanimljivo. Volim zemlju, poljoprivredu i saditi nešto novo. Danas, u eri interneta, dostupne su informacije iz cijelog svijeta, pa tako i o novim sortama voća i povrća. Najprije sam proučavao sadnice, a potom odlučio pokušati s uzgojem ovdje kod nas", govori Stjepan.

Posebno ga fascinira indijanska banana, poznata i kao paw paw.

"To je biljka podrijetlom iz Sjeverne Amerike koju su koristili američki domoroci. Okus joj podsjeća na mješavinu banane, manga i papaje. Otporna je na hladnoću, čak i do minus 30 stupnjeva, a traži bogato i vlažno tlo. Potrebno je posaditi barem dvije ili tri sadnice radi oprašivanja", objašnjava Stjepan.

Izvor fotografije: Slobodna Dalmacija / Sadnica indijanske banane za tri godine dat će prve plodove.Onda se ide u pravu sadnju

Plodovi indijanske banane bogati su vitaminima, mineralima i antioksidansima, a sve se više spominju i njihova korisna svojstva za zdravlje.

Ništa manje zanimljiva nije ni mongolska trešnja.

"Ima tamnocrveno meso i sok, vrlo je otporna na sušu i hladnoću, a raste kao niži grm pa je lakša i za održavanje i za berbu. To mi puno znači na ovoj nadmorskoj visini", kaže.

Posebnu pozornost privlači i jabuka Apistar, neobična po svom zvjezdastom obliku.

Izvor fotografije: Slobodna Dalmacija / U vrtu osim eksperimentalnih sadnica ima i domaće kapulice, krumpira, raštike.

"To su prekrasni plodovi. Jabuka nije okrugla poput naših sorti, nego ima pet izraženih izbočina koje tvore zvijezdu. Kažu da je okus vrhunski", dodaje.

Iako je riječ tek o početku, rezultati ga ohrabruju.

"Indijanska banana već je pustila listove, mongolska trešnja daje prve bobice, japanska šljiva već je donijela prvi plod, a Apistar se odlično primio. Sve što sam posadio zazelenjelo je u manje od mjesec dana. Bananu prve dvije godine treba štititi od sunca, ali vjerujem da ću uspjeti", govori optimistično.

Ozbiljan uzgoj

Stjepan ne skriva kako razmišlja i o ozbiljnijem uzgoju.

"Neka naših domaćih sorti i loze u polju, ali zašto ne pokušati i s nečim novim? Zemlje imam, volim raditi i nije mi teško. Tko zna, možda će jednoga dana Imoćani i cijelo tržište iz Imotskog naručivati indijanske banane, mongolske trešnje ili japanske šljive", kaže kroz osmijeh.

Na kraju razgovora vraća se svojoj drugoj velikoj ljubavi – prirodi i životinjama.

"Svaki dan propješačim desetak kilometara, bez obzira na kišu, buru ili sunce. To mi je kao hrana. Najdraže mi je šetati sa svojim psima, bosanskim barakom Šeikom i hrvatskim posavcem Frkom. Najsretniji sam kada s čeke ugledam srndaća ili lane kako dolaze piti vodu na mojoj lokvi. Volim životinje. Priznajem, ponekad ulovim zeca, čisto da pokažem da sam lovac", smije se Stjepan.

Danas ga, kaže, najviše raduje prvi ozbiljniji rod mongolske trešnje i iščekivanje trenutka kada će za dvije godine prve plodove dati i indijanska banana.

Dok razgovarate sa Stjepanom Rašićem iz Glavine Gornje, teško je ne povjerovati da se u Imotskoj krajini rađa jedna sasvim nova poljoprivredna priča.