Pamuk – biljka koja je obilježila tadašnju poslijeratnu hercegovačku poljoprivredu

Najvažnije vlakno za izradu tkanina - pamuk, izvorno dolazi iz egzotičnih krajeva svijeta. No, svoju proizvodnju, doživio je i u Hercegovini. O poljoprivrednoj proizvodnji kroz povijest Hercegovine razgovarali smo s magistrom poljoprivrednih znanosti Ninom Rotimom.

Poljoprivredna proizvodnja Hercegovine oduvijek je bila raznolika. Pored tradicionalnih hercegovačkih kultura u proizvodnju su bile uvedene i neke druge biljne vrste. O kojim kulturama je riječ?

Pročitajte još

Saransak, cmilje, čmičak, krtola… Kako Hercegovci nazivaju biljke?

Područje Hercegovine oduvijek je predstavljalo svojevrstan poligon na komu se pokušavale proizvoditi različite poljoprivredne kulture koje nisu bile svojstvene ovom području. Tako se za vladavine Ali paše Rizvanbegovića na području mostarskog, čapljinskog i ljubuškog sreza 1845. godine u agrarnu proizvodnju uvela proizvodnja riže.

U to vrijeme u Mostaru na rijeci Radobolji postojala je stupa za ljuštenje riže. Godine 1868. u Hercegovini je zabilježena ukupna proizvodnja riže od oko 150.000 kg. Iza Drugog svjetskog rata ponovno se nastojalo uzgajati rižu na ovom području te je 1949. godine u Vitini (općina Ljubuški) izvršeno probno sijanje riže na površini od 8.000 četvornih metara.

Koje su još kulture uzgajane na našem podneblju?

Osim riže, zabilježeno je kako su se u Hercegovini prije 1875. godine uzgajali lan i konoplja gdje se u prosjeku za jednu godinu lana proizvelo 3.933, a konoplje 2.779 oka, što je bila tadašnja mjera za težinu.

Usporedno s pamukom, iza Drugog svjetskog rata pokušalo se u Hercegovini s proizvodnjom kikirikija i sezama, ali niti jedna od navedenih kultura nije uspjela da se trajno održi na ovom području.

Spomenuli ste pamuk koji je također uzgajan u Hercegovini. Kada se počelo s njegovom proizvodnjom?

Na području bivše Jugoslavije pamuk se počeo uzgajati u Makedoniji, u 16. stoljeću, a nakon Drugog svjetskog rata pokušao se uvesti u proizvodnju na području Hercegovine i južne Dalmacije. U Dalmaciji su 1863. i 1864. godine vršeni pokusi sa uzgojem pamuka dok su prvi ogledi s pamukom po propisanoj znanstvenoj metodici u Hercegovini otpočeli tek 1946. godine. Tada su državni poljoprivredni zavodi ogledima u Mostaru, Čapljini, Ljubuškom i Lastvi kod Trebinja dokazali da kultura pamuka u Hercegovini ne samo da može uspijevati, nego i da ostvaruje vrlo dobre prinose.

Petogodišnjim planom razvitka narodnog gospodarstva Bosne i Hercegovine u okviru provedbe rajonizacije poljoprivredne proizvodnje od strane vlasti postavljen je cilj da se u Hercegovini, u krajevima s mediteranskom klimom proširi uzgoj pamuka na račun površina pod kukuruzom.

Poznato je da hercegovačkom težaku pamuk nije bila omiljena kultura. Zašto?

Poljoprivredni proizvođač u Hercegovini od pamtivijeka je teško živio i u uvjetima malih, rascjepkanih parcela teškom mukom osiguravao egzistenciju brojnih članova obitelji. Različite vlasti su se smjenjivale, a svaka je imala svoje planove za razvoj poljoprivredne proizvodnje.

U pravilu, niti jedna vlast nije pogodovala hercegovačkom poljoprivredniku jer su vlastodršci obično više uzimali nego što su omogućavali seljaku da može živjeti od svoga rada i poljoprivredne proizvodnje na vlastitom imanju. Slično je bilo i u razdoblju iza Drugog svjetskog rata kada se po ruskom modelu nastojalo uvesti kulturu pamuka na područje Hercegovine.

Hercegovački poljoprivrednik morao je poštivati i u praksi implementirati zacrtani plan uvođenja pamuka u poljoprivrednu proizvodnju jer su u protivnom slijedile represivne mjere. Tako je ostalo zabilježeno da je u slučaju odbijanja uzgoja pamuka na vlastitoj zemlji poljoprivrednik morao odlaziti na višemjesečni prisilni težački rad u Bosnu gdje se radilo na probijanju željezničke pruge na relaciji Šamac-Sarajevo. Zbog toga je nevoljko pristajao na uzgoj ove tekstilne biljke kojoj zauzvrat nije želio pridavati veliki značaj te je uzgajao na najlošijoj zemlji i uz provedbu minimalnih agrotehničke radova i zahvata.

Odnos pamuka i hercegovačkog težaka najbolje se razaznaje iz pjesme koju je skladao ovoj biljci, a koja se tih godina redovito pjevala tijekom radova u polju: ''Oj pamuku, sadim te za muku i za tugu samo da ne idem na prugu!''. Pjesmu je od zaborava sačuvao don Radoslav Zovko.

Koliko je uopće bilo zasijanih hektara pod pamukom u Hercegovini?

Na području Hercegovine u 1947. godini zasijano je 400 hektara pod pamukom. Od toga je na području sreza Mostar zasnovano 100 ha, Čapljini 100 ha, Ljubuškom 80 ha, Stocu 50 ha, Trebinju 40 ha i Ljubinju 30 ha. Ukupna proizvodnja ostvarena na posijanim terenima u Hercegovini iznosila je oko 350.000 kg. Državno poduzeće za promet kožom i tekstilom 'Koteks' tijekom prva četiri dana otkupilo je 1.000 kg pamuka. Pored otkupne cijene za proizvedeni pamuk svi proizvođači su po zasijanom dulumu, po simboličnoj cijeni dobili 10 m platna, 2 kalema konca, 60 kg pšenice i 80 kg kukuruza.

Naime, nastojalo se seljaka privoljeti ovoj kulturi u koju je od samog početka sumnjao, a za koju mu je sugerirano da se uzgaja umjesto kukuruza kojeg pak ima dovoljno u sjevernim krajevima zemlje. Isticano je kako je kukuruz manje rentabilan od pamuka jer se s jednog hektara u najboljem slučaju može ostvariti prihod od 5.000 dinara dok pamuk sa iste površine donosi profit od 18.400 dinara.

Osim toga, kukuruz se prije Drugog svjetskog rata u cijeloj Hercegovini uzgajao na 16.500 hektara što znači da bi se stvorilo dovoljno obradivih površina za proizvodnju pamuka. Spomenute mjere u početku su imale pozitivan učinak te je već 1950. godine u Hercegovini pamuk uzgajan na 3.325 hektara uz ostvareni prinos od 42. vagona.

U Mostaru je otvorena i tada najveća predionica pamuka u zemlji. Ipak pamuk se kao kultura nije održao u  Hercegovini. Što je uzrok tomu?

Koliko je bila ozbiljna namjera u širenju proizvodnje pamuka na području Hercegovine najbolje je uočljivo iz 1953. godine kada je 15. veljače svečano u rad puštena Predionica pamuka koja se nalazila u Vrapčićima kod Mostara. Radilo se tada o prvom velikom industrijskom pogonu koji je potpuno dovršen u Hercegovini, a za čiju je izgradnju utrošeno preko milijardu i pet stotina milijuna tadašnjih dinara. To je ujedno bila i jedina predionica na području Bosne i Hercegovine.

Prva registrirana berba pamuka u Hercegovini otpočela je 1. rujna 1947. godine. Od 100 kg sirovog pamuka, što je podrazumijevalo vlakno zajedno sa sjemenom, obično se dobivalo oko 32 kg vlakna, 67 kg sjemena i 1 kg kratkog vlakna-lintera. Dobar berač dnevno bi ubrao 15 do 25 kg pamuka. Nakon berbe ubrani pamuk bi se sušio nekoliko dana te potom otkupljivao.

Međutim, hercegovački poljoprivrednik je od samog početka ignorirao pamuk pošto ga je smatrao kulturom nametnutom od strane vlasti. Iz tog razloga nasadi su se zasnivali na lošijim, manje kvalitetnim zemljištima, kao i lokacijama izloženim jakim sjevernim vjetrovima. Kada bi tobolci pamuka dozreli odnosno raspukli jak sjeverni vjetar raznosio bi vlakna pamuka po poljima nakon čega bi se ona zaprljala česticama tla te bi kao takva izgubila na kakvoći ili postala nepodesna za otkup.  Tako se hercegovački težak neizravnanim putem odupirao silom nametnutoj poljoprivrednoj kulturi, koja je slijedom događaja uskoro i izbačena iz strukture sjetve u Hercegovini.

Ipak pojedini hercegovački poljoprivrednici zbog toga su bili optuženi za sabotažu te su zbog neadekvatnog uzgoja pamuka odgovarali pred sudskim organima. Pamuk je tako obilježio poslijeratnu hercegovačku poljoprivredu i danas se tek povremeno spominje u sjećanjima i iskazima malog broja živih poljoprivrednih proizvođača toga doba.