Film "Nevidljivi: Moderno ropstvo u Europi" (u izvorniku Die Unsichtbaren – Moderne Sklaverei in Europa) redatelja Svena Rufera prati nevidljive migrantske sezonske radnike u španjolskoj pokrajini Huelva, gdje više od 100 tisuća radnika svake godine u nehumanim uvjetima bere jagode namijenjene europskim supermarketima.
Kada se putuje od Malage prema Rondi, cijeli taj jugozapadni dio Andaluzije izgleda kao golemi maslinik – prizori gotovo nadrealni. Od dva sata vožnje, polovicu puta prolazite kroz beskrajne krajolike maslina.
Ako pokrajina Malaga ima 130 tisuća hektara maslinika, procjenjuje se da smo tada prošli kroz polovinu tih nasada.
Španjolska poljoprivreda jedan je od stupova europske prehrambene industrije. Najveći proizvođač svježeg povrća u Europskoj uniji daje oko petinu ukupne proizvodnje i gotovo četvrtinu kombiniranog uroda voća i povrća Unije. Godišnje izvozi više od 6,6 milijuna tona tih proizvoda, od čega 85 do 95 % odlazi na europsko tržište, čime osigurava stalnu opskrbu kontinenta i potvrđuje status ključnog dobavljača hrane.
Nažalost, to što nas Španjolska hrani svježim i jeftinim voćem i povrćem ima svoju cijenu. A zove se moderno ropstvo.
Prema definiciji Međunarodne organizacije rada (ILO), moderni oblici ropstva odnose se na situacije u kojima osoba ne može odbiti ili napustiti posao zbog prijetnji, nasilja, prisile, prijevare ili zlouporabe moći.
Upravo o tome govori dokumentarni film Nevidljivi: Moderno ropstvo u Europi redatelja Svena Rufera piše Agroklub.
Iako su slike sunčanih staklenika u Andaluziji i Murciji simbol modernog agrara, film razotkriva drugu stranu tog “čuda” – tisuće migrantskih radnika koji žive i rade u uvjetima koji se mogu opisati jedino kao ropstvo.
Film prati put sezonskih radnika iz podsaharske Afrike, Maroka i istočne Europe koji dolaze u Španjolsku u potrazi za poslom. Njihov rad pokreće poljoprivrednu mašineriju koja proizvodi voće i povrće za Europsku uniju. Iza svih tih proizvoda stoji mreža posrednika, agroindustrijskih korporacija i distributera, u kojoj nema mjesta za ljudska prava.
Film se fokusira na pokrajinu Huelva, poznatu po golemim plantažama jagoda koje podsjećaju na prizore “plastičnog mora” iz susjedne Almeríje – bijelih plastenika i tunela koji prekrivaju andaluzijski krajolik, vidljiv čak i iz svemira.
Tamo svake godine radi više od 100 tisuća radnika. Sezonci žive u improviziranim barakama, bez tekuće vode i električne energije, okruženi pesticidima i plastikom iz staklenika. Ukratko – žive poput stoke o kojoj nitko ne brine.
Radni dan traje i do 12 sati, često bez ugovora, zdravstvenog osiguranja ili osnovnih sigurnosnih mjera. U nekim slučajevima radnici primaju plaću tek svaka dva ili tri mjeseca, a poslodavci prijete otkazom ili deportacijom ako se požale.
Posebno su ranjive radnice, koje često dolaze iz Maroka na sezonski rad i koje su žrtve seksualnog uznemiravanja i izrabljivanja, ali se boje prijaviti takve slučajeve jer bi time izgubile pravo na boravak i mogućnost povratka sljedeće sezone.
Njihove priče razotkrivaju sustav koji svjesno koristi rodnu i pravnu nesigurnost kako bi održao tiho, ali učinkovito ropstvo.
Jedan od najšokantnijih aspekata dokumentarca jest kontrast između službenih izjava i stvarnosti. Europska unija promiče “održivu i etičku” poljoprivredu, dok supermarketi ističu certifikate o “pravednom radu”. No istražitelji otkrivaju kako se ti certifikati često temelje na formalnim kontrolama koje ne uključuju stvarne radne i životne uvjete.
Iza poznate “zelene etikete” kojom se razmeću političari vrlo često stoji nevidljivi svijet izrabljivanja, siromaštva, bolesti i očaja. I svi to znamo, ali nas – izgleda – nije briga.
Nažalost, povijest nas uči kako su mnogi civilizacijski napretci bili praćeni ljudskom patnjom. Egipatske piramide gradili su prisilni radnici u teškim uvjetima, kineski i irski radnici na transkontinentalnoj željeznici u SAD-u često su stradavali ili bili teško ozlijeđeni. A o industrijskoj revoluciji da i ne govorimo – sjećate se onih slika djece koja rade u tvornicama.
No ovo je nešto sasvim drugo. Ovo ne znači napredak. Meni znači samo jedno: da bih ja mogao jesti jeftino voće i povrće, ili u vrijeme kada kod nas ne raste – znate na što mislim, paradajz na božićnom stolu – moj bližnji mora patiti. Vrlo često i platiti svojim životom. U Europi, u 21. stoljeću.
