Pojavila su se izvješća, koja se pripisuju listu Financial Times, prema kojima Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati, Kuvajt i Katar razmatraju povlačenje iz američkih ugovora i otkazivanje budućih investicijskih obveza kako bi ublažili gospodarski pritisak uzrokovan ratom s Iranom. Izvješće još nije neovisno potvrđeno na razini primarnih izvora, pa se ta tvrdnja zasad smatra informacijom u nastajanju.
Strukturni uvjeti koji bi mogli dovesti do takvog razvoja događaja, međutim, potvrđene su činjenice.
Saudijska Arabija je, prema podacima za četvrto tromjesečje 2025., imala izloženost američkom tržištu dionica u vrijednosti od 254 milijarde rijala. Države Vijeća za suradnju u Zaljevu zajedno imaju između tri i četiri bilijuna dolara financijskih obveza povezanih sa Sjedinjenim Američkim Državama, uključujući državne investicijske fondove, obrambene ugovore, infrastrukturne sporazume i bilateralne investicijske ugovore.
Samo su Ujedinjeni Arapski Emirati obećali ulaganja u SAD u vrijednosti od 1,4 bilijuna dolara tijekom sljedećeg desetljeća, u okviru sporazuma najavljenog tijekom prvih 100 dana administracije predsjednika Donalda Trumpa. Ti iznosi predstavljaju financijsku arhitekturu sigurnosnog odnosa između SAD-a i zaljevskih država.
U međuvremenu se promijenila sigurnosna situacija u regiji.
U osam dana od početka operacije Epic Fury pogođen je katarski LNG kompleks u Ras Laffanu, zbog čega je proizvodnja zaustavljena. Rafinerija Ras Tanura saudijske kompanije Aramco pogođena je dronom, što je dovelo do obustave proizvodnje od oko 550.000 barela dnevno. U Kuvajtu je rafinerija Ahmadi oštećena krhotinama projektila.
Ujedinjeni Arapski Emirati presreli su više od 1.072 drona i 196 balističkih projektila. U Bahreinu su izbili požari u hotelskim objektima, dok je oko 70 posto zračnih letova u UAE-u, Kataru i Bahreinu otkazano. Promet kroz Hormuški tjesnac smanjen je za približno 80 posto.
Sve te posljedice pogađaju države koje nisu pokrenule rat, ali na svom teritoriju imaju vojne baze iz kojih se on vodi.
U takvim okolnostima zaljevske države procjenjuju trošak postojećih odnosa s Washingtonom u odnosu na cijenu njihove moguće promjene. Ne radi se o napuštanju američkog sigurnosnog kišobrana, nego o podsjećanju da je riječ o odnosu koji se temelji na interesima i uzajamnim obvezama.
Slična logika bila je prisutna i tijekom naftnog embarga 1973. godine, kada su arapske države procijenile da je cijena postojećeg odnosa veća od cijene korištenja vlastite ekonomske moći. Tada je instrument bio energija, a danas je to kapital.
Ako se navodi Financial Timesa potvrde, riječ je o novoj fazi pregovora o odnosima između Sjedinjenih Američkih Država i njihovih zaljevskih saveznika.
