Što je mit, a što realnost o industrijalizaciji u socijalističkoj Jugoslaviji?

Već je prošlo 30 godina od sloma i propasti Jugoslavije kao zajedničke države većine južnoslavenskih naroda, a i dalje se u diskusijama mogu čuti oprečna tumačenja o tome kakvo društvo predstavljala ta zajednica.

Jugonostalgičari će lakonski kazati, ako i nije bilo sve idealno, dala nam je ta država sve što imamo. Protivnici Jugoslavije pak nabrajati će slabosti izražene u političkim neslobodama, siromaštvu, besperspektivnosti, zaostajanju u mnogim sferama, naročito nakon 80-tih itd.

Jedna od velikih fama je i da je u socijalističkoj Jugoslaviji izvršena temeljita industrijalizacija zemlje, koja je dotad bila sastavljena od zaostalih agrarnih područja.

Ako za neke republike bivše država u velikoj mjeri vrijedi naslijeđeno kolektivno pamćenje, druge su uoči dolaska komunista na vlast već imale zavidan broj industrijskih tvrtki. Mnoge od njih su doživjele uspon u Jugoslaviji, nakon nacionalizacije.

Stanje u Hrvatskoj

Evo primjerice popisa s godinama osnivanja tvrtki u Republici Hrvatskoj:

Belišće, Belišće (1884.); Koestlin, Bjelovar (1905.); Čakovečki mlinovi, Čakovec (1893.); Čateks, Čakovec (1874.); Međimurska trikotaža, Čakovec (1923.); MTČ, Čakovec (1923.); Vajda, Čakovec (1911.); Belje, Darda (1911.); Dalit, Daruvar (1905.); Daruvarska pivovara, Daruvar (1893.); Pamučna industrija, Duga Resa (1884.); Dalmacija, Dugi Rat (1908.); Đakovština, Đakovo (1921.); DIK, Đurđenovac (1895.); Karlovačka pivovara, Karlovac (1854.); KIO, Karlovac (1903.); Lola Ribar (osnovana pod imenom Tulić Mlin), Karlovac (1932.); Cemex, Kaštela (1904.); TOP, Kerestinec (1922.); Podravka, Koprivnica (1934.); Brodogradilište Kraljevica (1729.); Mlinar, Križevci (1903.); Cetina, Omiš (1930.); Drava tvornica žigica, Osijek (1856.); Kandit, Osijek (1920.); Karolina, Osijek (1909.); Osječka pivovara, Osijek (1856.); Saponia, Osijek (1894.); Tvornica šećera, Osijek (1905.); Gavrilović, Petrinja (1690.); IGM Ciglana, Petrinja (1920.); Sardina, Postire (1907.); Zvečevo, Požega (1921.); Brionka, Pula (1942.); Brodogradilište Uljanik, Pula (1856.); Istra cement, Pula (1925.); Brodogradilište 3. Maj (osnovano pod imenom Kvarnersko brodogradilište), Rijeka (1892.); Torpedo, Rijeka (1853.); Tvornica papira, Rijeka (1821.); Viktor Lenac, Rijeka (1896.); Mirna, Rovinj (1877.); Tvornica duhana Rovinj, Rovinj (1872.); Div tvornica vijaka, Samobor (1884.); Segestica, Sisak (1918.); Željezara Sisak, Sisak (1938.); Ciglana IGM, Sladojevci (1900.); Đuro Đaković (osnovana pod imenom Prva jugoslavenska tvornica vagona, stojeva i mostova), Slavonski Brod (1921.); Brodosplit, Split (1931.); TAL, Šibenik (1937.); TEF, Šibenik (1897.); Brodotrogir, Trogir (1922.); Metalska industrija, Varaždin (1939.); Mundus, Varaždin (1892.); Varteks, Varaždin (1918.); Jadranka, Vela Luka (1892.); Zdenka, Veliki Zdenci (1897.); Dilj, Vinkovci (1922.); OPECO, Virovitica (1896.); TVIN, Virovitica (1913.); Pik, Vrbovec (1938.); Borovo, Vukovar (1931.); Maraska, Zadar (1768.); Badel, Zagreb (1862.); Cedevita, Zagreb (1929.); Chromos, Zagreb (1920.); Croatia osiguranje, Zagreb (1884.); DTR, Zagreb (1914.); Dukat, Zagreb (1912.); Elka, Zagreb (1927.); Franck, Zagreb (1892.); Gradske pekare Klara, Zagreb (1909.); Gredelj, Zagreb (1894.); INA, Zagreb (1882.) *- zapravo nastala 1964. iz Kombinata za naftu i plin, a koji je nastao držanom krađom i spajanjem triju rafinerija: riječke (osnovana 1882.), sisačke (1927.) i zagrebačke (1927.); Jadran, Zagreb (1930.); Jamnica, Zagreb (1828.); Katran, Zagreb (1890.); Končar, Zagreb (1921.); Kraš (osnovan pod nazivom Union), Zagreb (1911.); Lipa Mill, Zagreb (1907.); Medika, Zagreb (1922.); Pastor, Zagreb (1930.); Pliva, Zagreb (1921.); Prvomajska, Zagreb (1936.); TEŽ, Zagreb (1929.); TOZ-Penkala, Zagreb (1937.); Tvornica duhana, Zagreb (1817.); Zagrebačka banka, Zagreb (1914.); Zagrebačka pivovara, Zagreb (1892.); Zvijezda ulje, Zagreb (1916.); Karbon, Zaprešić (1932.).

Može se lako vidjeti da je praktično sve što vrijedi nastalo prije Titove socijalističke diktature. Ovi podatci su inače ranije već publicirani u nekim hrvatskim medijima.

Bosna i Hercegovina

S druge strane, bosansko-hercegovačko je društvo nakon II. svjetskog rata bilo seljačko društvo u pravom smislu riječi: većina je stanovništva živjela na selu (83 %), u industriji je radilo samo 2 % stanovništva, zemlju je karakterizirala privredna zaostalost, 70 % stanovništva bilo je nepismeno, u njoj se živjelo na primitivan način što se iskazivalo u načinu života, ishrane, stanovanja, uvjetima privređivanja u poljoprivredi i dr. (Husnija Kamberović, "Prema modernom društvu. Bosna i Hercegovina od 1945. do 1953. godine").

Isti izvor navodi kako su uvjeti života u gradovima, uglavnom malim, bili su nešto bolji, ali ipak, većina ih nije imala kanalizaciju.

Bosnu i Hercegovinu tog vremena obilježavala je i siromašna prometna infrastruktura: godine 1945. bilo je oko 700 km željeznice s 4-7 upotrebljivih lokomotiva, cestovna je mreža bila duga 5.641 km, pri čemu je modernih cesta bilo samo 31 km, dok su ostalo bile ceste s kamenom podlogom ili bez nje (Na 100 kvadratnih kilometara površine otpadalo je svega 10,9 km cesta - istodobno, Slovenija je imala 129 km cesta.), glavno prometno sredstvo bio je tovarni konj.

U odnosu na ostale republike prijašnje Jugoslavije, Bosna i Hercegovina je bila među najsiromašnijim i najnerazvijenijim područjima, rat koji se tu odvijao do 1945. samo je uvećao siromaštvo i razlike u odnosu na ostale dijelove tadašnje države.

Agrarna prenaseljenost nastala je kao rezultat, s jedne strane izostanka industrijalizacije te oskudice obradiva tla, s druge strane, u poratnom će razdoblju, uvjetovati, između ostalog, dinamične promjene na selu.

Industrijalizacija i deagrarizacija

Provedba industrijalizacije zahtijevala je ogromne resurse radne snage - radništva kojeg nije bilo, pri čemu će sudjelovati seosko i poljoprivredno stanovništvo: ono će oblikovati novu radničku klasu, čiji će značajan dio tvoriti radnici-seljaci, socijalna grupacija tako karakteristična za ovo razdoblje razvoja BiH.

Prije 1945. industrija u Bosni i Hercegovini bila je vezana uz eksploataciju ruda i primarnu obradu drveta i koncentrirana na središte zemlje, osobito uz prugu Sarajevo-Doboj.

Bogatstvo u željeznoj rudači i uglju predodredila je ovu republiku za središte metaloprerađivačke industrije u novoj Jugoslaviji. Nakon rata upotrebljivo je bilo pola industrijskih pogona: do 1948. obnavljana je već postojeća, nakon 1948. u BiH se, iz vojno-strateških razloga, seli ili razvija vojna industrija, koja će apsorbirati ogromne količine radne snage.

Zapošljavanje u industriji, osobito intenzivno u razdoblju 1947.-1950., dovelo je do velikih promjena u socijalnoj strukturi bosansko-hercegovačkog društva.

Ubrzani proces industrijalizacije pratila je deagrarizacija s dugoročno lošim posljedicama.

Prema spomenutom autoru, čitav je sustav opskrbe u Jugoslaviji nakon 1945. "bio usmjeren ka ekonomskom uništavanju individualnih seljaka".

Prisile, prijetnje, ucjene...

Organi koji su od 1947. radili na uključivanju seoske radne snage u industriju bili su državni organi za mobilizaciju, uprave i komisije ustanovljene na svim razinama vlasti kao i odgovarajuća tijela pri poduzećima. Oni su djelovali do 1952. kad su posredovanje pri nalaženju radne snage preuzeli biroi za zapošljavanje.

Rad ovih organa obilježavalo je administrativno-birokratsko 'razrezivanje' planova i 'zaduživanje' kotara za određeni broj radnika, često neovisno o stvarnoj situaciji i bez uvažavanja vremena u kojem se radna snaga uglavnom sa sela - tražila (vrijeme proljetnih radova i si). Ukoliko se nije mogla ostvariti dobrovoljna mobilizacija, vlast je primjenjivala prisilne mjere.

Agitacija za odlazak radne snage obavljala se na seoskim političkim konferencijama, kroz propagandne obilaske, izložbe ali i mjere prisile i to putem neposredne prisile, pomoći milicije pri mobilizaciji, oduzimanja osigurane opskrbe, povećanja otkupa, ukidanja električne struje i petroleja, ukidanja željezničkih stanica za mjesta koja ne žele ići na rad u industriju, zabrane mljevenja brašna i prodaje namirnica obiteljima osoba koje se ne odzivaju na rad i sl.

Od kraja rata do kraja 1953. u Bosni i Hercegovini poljoprivredno je zanimanje napustilo oko 317.000 osoba, najviše je od tog broja apsorbirala industrija i rudarstvo te građevinarstvo. Istodobno, iz sela u grad preselilo se tek 38.000 ljudi.

'Poseljančenje' društva

Poratna industrijalizacija nije, međutim, dovela do izjednačavanja ili bar smanjivanja socio-kulturnih razlika sela i grada. Također, u prvom valu industrijalizacije na selu su uništeni stari zanati i kućna radinost koji su bili dopunski izvor zarade seljacima.

I gradovi su doživjeli promjene: osim što se promijenio pojam grada - jer su brojna sela prerasla u gradove, stari su se gradovi počeli širiti zbog nove industrije. Ono što je bilo još uočljivije u starim gradovima bio je prodor 'seljačkog elementa' sa svojom posebnom kulturom, načinom ishrane i života.

Sredinom 1953. godine, od 6.004 naselja u Bosni i Hercegovini samo 625 su imala električnu struju (od toga, 434 naselja su elektrificirana od 1946.), a tek petina domaćinstava je bila elektrificirana.

Unatoč prodoru industrije sredinom pedesetih bosansko-hercegovačko društvo je i dalje bilo seljačko, odnosno, uputno je govoriti o određenom 'poseljančenju' društva. Loši uvjeti stanovanja radnika, koji su svoje slobodno vrijeme nakon rada provodili u gostionicama gdje su slušali i pjevali narodne pjesme, pili alkohol, sudjelovali u tučnjavama - sve je to pridonijelo da se izmijenila fizionomija gradova.

Ipak, novostvoreni radnički (seljački) sloj unio je u život seoskih sredina neke pozitivne novine u zdravstveno-higijenskim navikama.
Promjene u modernizaciji poljoprivrede bile su pak neznatne.

Međutim, sagledamo li vrijeme nakon prvog vala industrijalizacije početkom i sredinom pedesetih, evidentno je da se BiH u socijalističkoj Jugoslaviji enormno industrijski razvila. Gradovi su rasli i modernizirali se, veliki broj sela također je ušao u novo civilizacijsko razdoblje.

Novi rat i opet sve 'iznova'...

Nakon rata 90-tih, većina industrije koja je preživjela razaranja, teško je hvatala priključak s modernim industrijskim svijetom. Privatizacija poduzeća obavljena je alanfordovski, počeo se otupljivati kult rada, došlo je do novog masovnog pomicanja stanovništva iz gradova i Bosna i Hercegovina gotovo da je morala sve ispočetka.

Stvorili smo jedan novi mentalitet, a stanovništvo se raslojilo na tvrde zagovornike nekadašnjih tvorničkih tornjeva iz kojih kulja dim i radničke plaće i na ekološki osviještene koji bi gospodarski prosperitet gradili na drugačiji način.

Široki slojevi društva su i dalje siromašni kao što su i ranije bili, a političari uvijek nađu načina da nas povedu za sobom - baš kao guske u magli.