Plin, nafta i politika: kako je Srbija postala energetski talac Kremlja

Srbija danas predstavlja jednu od rijetkih europskih zemalja koja i dalje većinu svojih energetskih potreba podmiruje iz Rusije. Više od 80 posto prirodnog plina koji zemlja uvozi dolazi iz Rusije, i to u trenutku kada Europska unija planira potpuno ukinuti ovisnost o ruskim energentima do kraja 2027. godine. Takva situacija ne predstavlja samo unutarnju slabost Srbije, nego i ozbiljnu sigurnosnu prijetnju za širu regiju.

Ruski plin pokreće većinu srpske proizvodnje električne energije, industrije i kućanskog grijanja, dok ruska nafta napaja promet i petrokemijski sektor. Središte cijelog sustava je rafinerija u Pančevu kojom upravlja Naftna industrija Srbije (NIS), kompanija u kojoj Gazprom Neft i Gazprom zajedno drže oko 56 posto vlasništva, dok srpska država posjeduje približno 30 posto. Time Moskva zadržava znatan utjecaj na ključnu infrastrukturu Srbije, što zemlju čini izrazito ranjivom na geopolitičke potrese i sankcije.

NIS dominira tržištem uvoza i distribucije nafte u Srbiji, a sve češće se čuju pozivi da država otkupi ruski udio u rafineriji. Sankcije Zapada prema Gazpromu već su stvorile rizik od nestašica goriva i poskupljenja, što dodatno naglašava potrebu za promjenom energetske politike.

Srbijanski plin stiže putem plinovoda Balkan Stream, produžetka ruskog TurkStreama kroz Bugarsku, kojim godišnje prolazi oko 2,5 milijardi kubnih metara plina. Nafta, pak, dolazi prvenstveno cjevovodom iz Hrvatske. No, taj sustav ovisnosti sada pokazuje sve svoje slabosti – svaka politička napetost ili sankcija može izazvati lančanu reakciju koja ugrožava energetsku stabilnost zemlje.

Stručnjaci upozoravaju da Srbija mora hitno diversificirati izvore energije. Jedno od mogućih rješenja jest uključivanje u planirani europski mehanizam zajedničke kupnje ukapljenog prirodnog plina (LNG) iz neruskih izvora. Također, zemlja bi mogla sklopiti ugovore o uvozu plina iz Azerbajdžana ili Norveške te izgraditi nove interkonektore prema Rumunjskoj i Sjevernoj Makedoniji. Dugoročno, moglo bi se razmotriti i partnerstvo s Francuskom ili SAD-om na razvoju nuklearne energije kako bi se smanjila ovisnost o plinu i ugljenu.

Vrijeme je da Srbija modernizira svoju energetsku infrastrukturu i otvori vrata zapadnim ulaganjima. Svaka odgoda znači dublju ovisnost o Moskvi – a time i veći rizik ne samo za Srbiju, nego i za energetsku sigurnost cijele Europe.