Telefon i odjeću koju nosite vjerojatno su izradili robovi

Ropstvo je, barem onakvo kakvim ga mi zamišljamo, relikt prošlosti. Godine 1965. ropstvo je ukinuto u SAD-u 13. amandmanom, a 1981. prisilni je rad zabranila i Mauritanija, posljednja država na svijetu koja je ropstvo i formalno učinila nezakonitim.

No, ropstvo nije izumrlo, kao što pokazuju priče poput onih o tržnicama robova u Libiji, ili CNN-ova snimka aukcije 12 migranata iz Nigerije. Ropstvo možda više nije institucionalizirano kao nekad no i više je nego prisutno, a često, piše Economist, posredno 'hrani' naše zapadnjačke navike, ekonomiju i tržište.

Današnje je ropstvo u obliku prisilnog rada, a kazna za nerad je fizičko iživljavanje, prijetnje smrću i oduzimanje hrane, zdravstvene zaštite ili članova obitelji. Neki se u toj poziciji nađu radi neplaćenih dugova. Članovi kasta "nedodirljivih" u Indiji u slučaju medicinske nužde posuđuju novac od bogatih farmera kojima su onda dužni generacijama, a vlast i sudstvo se u te odnose ne žele uplitati.


Trgovina ljudima gotovo uvijek završi u nekom obliku ropstva, bilo to seksualno ropstvo, prisilni rad ili otplata dugova (migranti svojim 'spasiocima' ili trgovcima ljudima). Mnogi u moderno ropstvo ubrajaju i dječji rad te brakove (dogovorene ili ne) u kojima je ženik ili najčešće mlada dijete ili maloljetnik.

Moderno se ropstvo, piše Economist, često pripisuje isključivo najsiromašnijim državama. No, prisilni rad u državama u razvoju 'hrani' lanac nabave koji se proteže na zapad. The Walk Free fondacija objavila je svoj izvještaj za 2018. godinu o lancima nabave država G20 skupine s ciljem da istraže koje države imaju kakve zakone protiv eksploatacije.

Samo sedam članica skupine koja pokriva tri četvrtine globalne trgovine ima zakone čiji je cilj smanjiti rizik da su dobra i usluge proizašle iz prisilnog rada. Bio je to dugotrajan i sveobuhvatan posao tijekom kojeg su autori provjeravali američku listu proizvoda koja (najčešće) ima veze s prisilnim radom. U to su ukomponirali podatke nevladinih organizacija koje se tome bave, vladinih agencija i druge izvještaje. Najrizičniji proizvodi su mobiteli, odjeća, računala, kakao i šećer (od trske), prenosi Express.hr.

Neki su scenariji iskorištavanja ropskog rada jasni da jasniji ne mogu biti. Kina godišnje uvozi ugljen u vrijednosti milijardu dolara iz Sjeverne Koreje kojeg su iskopali rudari koji su u, de facto, robovskom radnom odnosu s državom.

Economist piše kako je i industrija pamuka središnje Azije temeljena na migrantima koju postaju radnici u ropskom odnosu. U Turkmenistanu deseci tisuća ljudi prisiljeni su raditi dok ne padnu od iscrpljenosti kako bi dosegli državne kvote. Industrija cigle u indijskoj državi Andra Pradesh temelji se na čitavim obiteljima u ropskim odnosima. Najviše je u sprječavanju priljeva takvih dobara napravio SAD, dok države poput Brazila imaju "crnu listu" na kojoj navode kompanije, proizvođače i uvoznike kojih se treba kloniti. EU pak promovira društveno odgovornu javnu nabavu i potiče države članice da uvijek uzmu u obzir uvjete na "izvoru".

No, to je sve, čini se, nedovoljno, i previše je načina kako zamutiti vodu i zaobići regule. Istraživanje također pokazuje da, primjerice, u Velikoj Britaniji samo 6 posto menadžera sa sigurnošću zna da njihovi lanci nabave nemaju veze sa ropstvom.