Generacije koje danas prolaze kroz škole bit će one koje će sutra nositi naše društvo – liječiti nas, štititi nas, upravljati svim sustavima i zarađivati naše mirovine. Upravo zbog toga, prof. dr. Ivana Zečević, edukacijska psihologinja i profesorica na Univerzitetu u Banjoj Luci, u novoj epizodi podcasta Rastući s djecom, otvoreno postavlja pitanje: Jesmo li ih za to uopće pripremili?

Dr. Zečević govori o problemima u obrazovanju, pretjeranoj zaštiti djece i pogrešnom usmjeravanju prema savršenstvu, umjesto prema otpornosti — vještini bez koje nijedna generacija ne može opstati.

“Vrijeme je za reset. Ajmo sve ispočetka.”

Dr. Zečević naglašava kako se danas u školstvu bavimo posljedicama, a ne uzrocima. Problemi u obrazovanju ne mogu se riješiti jednim dokumentom, jednom reformom ili jednim dopunjenim kurikulumom. Potreban je, kaže, potpuni reset čitavog sistema, kroz sve njegove karike — obrazovnu, ekonomsku, zdravstvenu, socijalnu, pravnu.

Dok najkvalitetniji mladi odlaze, oni koji ostaju često rade u sustavukoji im ne daje podršku ni prostora za razvoj.

Prosvjetni radnici su iscrpljeni – i nedovoljno cijenjeni

Nastavnici su, kaže dr. Zečević, pod ogromnim pritiscima i u stanju trajnog umora. Njihov burnout nije individualni problem, nego rezultat dugogodišnjeg zanemarivanja struke.

Uz sve profesionalne izazove, dodatni pritisak stvaraju roditelji koji sve češće smatraju da mogu određivati kako nastavnik treba raditi svoj posao — samo zato što su i sami završili školu.

Dr. Zečević pritom naglašava nešto što često zaboravimo: nastavnici bi zapravo trebali biti naši saveznici, čak i onda kada pogriješe.

“Oni bi ustvari trebali nama da budu najbolji prijatelji, pa čak i onaj prosvjetni radnik koji napravi grdnu grešku prema našem djetetu. Jer je on ili ona predstavnik neke grupe ljudi koji će se u životu našeg djeteta nekad ponašati nefer.”

Kako kaže, život nije pravedan, i djeca to moraju naučiti kroz realne situacije — a škola je jedno od prvih sigurnih mjesta gdje mogu vježbati tu vještinu. Čak i situacije u kojima nastavnik pogrešno obračuna bodove mogu biti vrijedna lekcija.

Ako dijete nikad ne iskusi nepravdu prije odrasle dobi, prvi takav susret bit će traumatičan, stresan i parališući. Ako ga, međutim, proživi kroz život — postupno, u manjim dozama — naučit će kako se boriti protiv nepravednih odluka, ali i kako prihvatiti situacije u kojima nema kontrolu – i upravo to predstavlja rezilijentnost – otpornost.

Pretjerano zaštitničko roditeljstvo: dobra namjera, pogrešan učinak

Jedna od najvećih prepreka razvoju otpornosti djece danas je — prezaštitnost. Od igrališta, gdje roditelj istrči da vrati igračku umjesto djeteta, do škole, gdje se borba vodi za svaku ocjenu — djeca ostaju bez najosnovnijih prilika da vježbaju hrabrost, pregovaranje, snalaženje, rješavanje konflikata.

“Život nije ugoda. Ako djeci uskraćujemo neugodne, ali važne situacije, mi ih ne pripremamo za život nego za stalno traženje spasitelja.” navodi Zečević.

Lišavajući djecu neugodnosti, a s druge strane pritiščći ih na savšrenstvo, na brojne aktivnosti i petice, odgajamo generacije poslušnika, a ne generacije koje misle.

Što naše školstvo ne razvija, a mora: kritičko i kreativno mišljenje

Uz sve faktore koji djeci otežavaju školovanje, od ekrana i digitalne distrakcije do težine samog programa, ključni nedostatak je odsustvo dvije kompetencije koje su danas nužne, a to su kritičko i kreativno mišljenje. Pritom naglašava koliko jeuz kritičko mišljenje danas važna medijska pismenost – sposobnost razlikovanja lažnih vijesti od istinitih u svijetu koji djecu bombardira informacijama.

Zečević navodi da kada pita roditelje kakvu djecu žele nkakon zavšrenog školovanja, s 19 godina, odgovori su uvijek isti: sretnu (veselu), stabilnu, samostalnu, sposobnu izboriti se za sebe.

A onda se postavi važno pitanje: Odgojamo li ih tako?

Ako rješavamo njihove probleme, dolazimo u školu više nego oni, interveniramo za svaku primjedbu, a ne puštamo ih da sami vode svoje male bitke — onda im zapravo ne dajemo šansu da budu ono što priželjkujemo.

Otpornost se ne gradi riječima, nego praksom

Otpornost je sposobnost da se padne — i ustane. Da se suoči s neudobnim situacijama. Da se pronađe rješenje. Da se ne odustane na prvu. To je ono što djeci treba više od savršene ocjene.  Ako želimo zdravije društvo sutra, moramo mijenjati način na koji odgajamo i školujemo djecu danas. 

Pogledajte cijeli razgovor na YouTube kanalu Rastući s djecom!