U novoj epizodi podcasta Rastući s djecom gošća je bila Elena Soldo – djevojka iz Mostara koja je godinama živjela u tišini anoreksije, jedne od najtežih i najpodmuklijih bolesti poremećaja prehrane. U duboko iskrenom i emotivnom razgovoru Elena govori o svom djetinjstvu, o boli, krivnji, nesporazumima s okolinom, ali i o iscjeljujućoj snazi razumijevanja, psihoterapije i podrške.

Iako se čini da je u središtu problema hrana, Elena ističe da je anoreksija bolest uma, glasa koji s vremenom preuzme kontrolu i uvjerava te da si pogrešan, nedovoljan, “predebeo” čak i kad tvoje tijelo više ne može stajati.

"Anoreksija, ali i svi drugi poremećajiprehrane, uvjeravaju te da ljudi lažu i sikrivljijue ti sliku stvarnosti.  Kad bi mi netko dok sam bila u poremećaju rekao 'izgledaš bolesno' – to je moju anoreksiju hvalilo, da nastavim dalje gubiti kilograme. Uz to, uopće nisam vjerovala kad bi mi rekli da sam mršava jer sam ja sebe i u najvećoj pothranjenosti sebe vidjela najdebljom.” - priča nam Elena. 

Jedan od trenutaka koji je posebno upečatljiv je kada opisuje kako je s majkom otišla kupiti hlače – prizor koji, iako svakodnevan, pokazuje brutalnost poremećaja:

"Išla sam kupovat hlače s mamom. Uzela sam najmanji broj koji postoji, a meni su te hlače bile velike. Mama me je gledala i plakala. A ja sam njoj rekla da je broj pogrešan i da to uopće nije tako. Jer ja sam uvjerena da su te hlače pogrešne, a ne moje oči koje mene vide kao debelu.”

Elena otvoreno priča i o trenucima kada nije željela preživjeti dan, kada je postojala samo buka u glavi i borba s vlastitim tijelom koje više nije bilo njezino - "Mrzila sam sebe. Bilo je jako puno noći s nadom da se neću probuditi.“

U najtežim trenucima, iako je podrška okoline postojala, ona nije uvijek bila ispravna. Roditelji, preplašeni i nemoćni, često su reagirali iz vlastite nesigurnosti. Kasnije, u Zagrebu, u Dnevnoj bolnici H(RANA), Elena započinje stvarni oporavak. Uz pomoć terapeuta, nutricionistice i stručnjaka koji znaju kako izgleda život iznutra, počinje pronalaziti način kako prepoznati i razumjeti vlastite emocije, bez da ih kažnjava glađu.

Danas, Elena i dalje osluškuje glas anoreksije – ali on više nije naredba. On je znak da nešto emocionalno nije u balansu, poziv na unutarnji razgovor, a ne na samouništenje.

"Glas anoreksije je i dalje tu, ali sada ga prepoznajem kao upozorenje. Znam da ne trebam ići u izgladnjivanje nego stati i pitati se – što se to sa mnom događa?"

Za sve koji se bore, Elena ima jednostavnu, ali snažnu poruku: "Na početku liječenja ne možeš vidjeti kraj puta. S prve stepenice ne vidiš zadnju. Ali moraš vjerovati da kraj postoji. I da je život nakon anoreksije moguć."

Oporavak je proces. Zahtjevan, dug, često bolan, ali vrijedan svakog koraka. Elena to zna jer je prošla sve – i preživjela. Danas govori za one koji još nemaju glas. I vjeruje – u njih.