Kad prvi put sjedneš u kabinu Galeba, motor radi, a ti ovaj avion napravljen u Mostaru, polako voziš po stazi prema pisti, osjećaš svaki njegov trzaj, okret, ubrzanje, kočiš ... to još nije letenje, ali u glavi već jest. Tomislav Torović taj trenutak rolanja po pisti pamti kao mali praznik. Proslavili su ga, kaže, kao da su već osvojili nebo. A onda je, gotovo istoga dana, stigla i prva opomena koliko je život krhak: dvojica kolega krenula su proslaviti rolanje pa je jedan završio teško ozlijeđen i više nikada nije mogao postati pilot.
U drugom dijelu svoje priče Torović se vraća u Zadar, u listopad 1970., kada nakon gimnazije ulazi u Akademiju i prolazi godinu čiste teorije, dvadeset i nešto predmeta, vojničke obuke i internatskog reda koji im je, kako kaže, već bio prirodan.
Prava čarolija dolazi u drugoj godini, kad počinje letenje na Galebu G-2, dvosjedu s duplim komandama, učenik sprijeda, nastavnik straga. Slijede školski krugovi, samostalni letovi, noćno i instrumentalno letenje u Puli, zavjesa preko pogleda, samo instrumenti i pravilo koje spašava glavu: ne vjeruj osjećaju, vjeruj instrumentima u avionu.
Iz tih godina izvlači i ono što nije u priručnicima: da se sve dobiva pripremom na zemlji, snom, disciplinom i mirnom glavom. Priča i o Sloveniji, Brežicama i godinama na Jastrebu koje naziva najljepšima u karijeri, pa o preobuci na Orao i izviđačkim zadacima nad Jadranom, gdje snima brodove, preletu preko Palagruže i čovjeku na svjetioniku kako maše ... Ti mu trenuci zauvijek ostaju podsjetnik koliko je avijacija, uz svu preciznost, ipak i čista ljudska samoća.
Ovo je drugi dio video podcasta s Tomislavom Torovićem, snimljen u tri epizode. Prvu epizodu možete pogledati na linku ovdje, a treća stiže uskoro.
