Rezultati po autoru: Boris ČERKUČ

'Ko to kaže, 'ko to laže, da u ovoj zemlji više nema potencijala za pobunu?

Pitaju me mnogi postoji li mogućnost da ljudi ovdje nekako prestanu plašiti se vlastitog izbora i nekako izaći iz sive zone komfora? A ja im velim baš ovo.

Imam prijatelje i poznanike raznih uvjerenja i vjerovanja, ali mi je nevjerojatna činjenica kako većina, pa mogu hladno reći – gotovo svi, u istom tonu i folkloru proklinju minulu 2020. godinu.

Mostarska matematika pljunula je pod prozor Arhimedu iz Siracuse, a mostarska demokracija popišala se u pivo i samom Aristotelu.

U zadnje vrijeme često se pod odleđenim mostarskim izbornim procesom provlači i riječ promjena. Mislite li zbilja da je ovakav Mostar spreman na promjenu?

Teško je danas povjerovati, ali bilo je nekoć vrijeme kad su Mostarci čak 45 godina čekali na izbore.

Je li izlazak na izbore Mostarcu samo još jedan neugodan povratak u školu iz koje je davno, činilo mu se i zauvijek, pobjegao?

Šesti dan kampanje u Mostaru i već je jasno kako je nekima u cilju opet isto natezanje kožice. Desanka Šakić je zakon, čak i kad je lijeva u pitanju.

Po nepisanom pravilu, promjene zazivaju upravo oni koji ih uopće nisu spremni provesti. Mijenjali bi oni kao sistem, a sebe promijeniti uopće ne žele.

Predizborne aktivnosti stranaka vratile su me u vrijeme dok su izbori još bili čuđenje. Trideset godina nakon, čuđenje je još i veće.

Zašto mi nemamo izbore tako jednostavne kao u Americi? Tko kaže da nemamo?

Što ćemo sad, kad frau Angela kaže – zatvorit ćemo sve, ali škole moraju raditi!? A mi ih planirali zatvoriti puno prije kavana.

Tragično je da nismo sustavno spremniji danas nego proljetos. Navodno rušimo rekorde, a ni šator se nisu sjetili vratiti.

Posjedovanje glazbe više nije u modi. Glazba se sada posuđuje. Dobro, na Balkanu je krademo već više od tri desetljeća, ali to ne mijenja stvari.

Kao pripadnik generacije, koja dok je zbilja mogla nije k.... mrdnula, tko sam ja da vam oštro sudim?

Davno sam prestao vjerovati kako postoji Mostarac kao jasno definirana kategorija, neka viša filozofija postojanja. Nijedna definicija me se nije dojmila, realnost još i manje.

Nijedna cesta u gradu ne oslikava ono što je Mostar mogao biti, a nije nikad postao, kao Avenija. Koja je u međuvremenu i službeno postala tek ulica, a s obzirom na rupe može se komotno zvati i putem.

Kad ne znaš kuda ćeš probiti cestu, ti pošalji magarca – i on će ti pokazati put! Kad ne znaš koja je gradu perspektiva, prati ljude kuda hodaju – i pronaći ćeš je!

Ta čarobna noć izgledala je poput iznenadne brze romanse sa zabranjenom ženom. Samo da bi sutradan sve bilo bačeno u ralje stvarnosti u kojoj nema mjesta za puste snove

Nitko više nikome ne vjeruje – to je dijagnoza Grada na Neretvi!

Ne reagirate li sada, gledat ćete kako vam djeca odlaze da se nikad više ne vrate. Ne upravite li današnji bijes u sebi, on će vas sutra pojesti iznutra.

Jedino što se zna oko nove školske godine je da nitko zapravo ništa ne zna!

Ovaj grad predugo pati od podjele. Nije to samo podjela na dvije strane, jer je svaka strana podijeljena na još niz „feta“ po raznim kriterijima. Kriteriji su, pritom, nedostojni čak i pisanja o njima.