FOTO Zvali su ga Londonac, ali i Nagib: Priča o prvom dvospratnom autobusu u Mostaru

Negdje krajem pedesetih godina prošlog stoljeća u Mostaru se pojavio dvospratni autobus, čuveni engleski 'double decker'.

''Bila je to atrakcija, čudo i za odrasle, a kamoli neće za nas djecu. Neki vispreni um tadašnjeg Autoprevoza dosjetio se marketinške cake (premda se tada nije znalo šta je marketing) i od londonskoga gradskog prijevoza pokupovao polovne autobuse za mostarske potrebe. Čim se pojavio, srušio je moja maštanja o tome da ću kad odrastem postati prodavač u granapu. Novi odgovor na pitanje odraslih „Šta ćeš biti kad porasteš?“ bio je – 'šofer dvospratnog autobusa'. Među nama je to bila ljubav na prvi pogled'', navedeno je na Facebook stranici CIDOM-a.

Bio je ogroman, čudan, crven – jednom riječju strašan. Zvali su ga Londonac, ali i Nagib – izgleda po imenu prvoga vozača.

''Vozač je sjedio u svojoj kabini odvojenoj od ostatka autobusa i imao je zaseban ulaz – samo za sebe, koji je bio na desnoj strani. Sprijeda na haubi je pisalo: ‘Leyland’. Na zadnjoj lijevoj strani busa bio je i ulaz i izlaz za putnike, dovoljno širok da istovremeno putnici i ulaze i izlaze. Nije tu bilo nikakvih vrata za zatvaranje. Ljeti i zimi - uvijek samo otvor sa štangom na sredini i kondukterom koji stoji i naplaćuje karte. Ja barem nisam nikada čuo da je bilo tko ispao iz njega ili da je nastradao putnik izlazeći iz busa izravno na cestu. Vožnja je bila pravi doživljaj za nas djecu. Čim bi stigao na autobusnu stanicu uskakao si ko da te sami vrazi gone i uza stepenice pravo na gornju palubu. Nisi se zamarao oko plaćanja karte, jer su to činili mama ili tata koji su ostajali iza tebe podmiriti račun. Jedina misao dok si tutnjao gore bila je: „Jesu li prednji sicevi slobodni?“ A iskreno, to se rijetko dešavalo, jer bi sva dječurlija obavezno zauzimala ta najbolja mjesta. Ako si bio dovoljno sretan taj dan i zauzeo sjedalo u prvom redu, tu si imao predivan pregled ceste ispred sebe, i jedino što si morao činiti je da u krivinama na vrijeme motaš zamišljeni volan u svojoj ruci. Usput si brundanjem dodavao i oduzimao gas i rukama šaltao brzine – tako da je vožnja bila krajnje realistična. Čudio si se raznim dodacima u busu, stranim i nepoznatim slovima ispisanim po unutarnjim zidovima. „Ring once“ je pisalo, a ti si znao da ono ring znači zvoniti, jer Bože moj ring svugdje na svijetu isto znači. Jedino ti nije bilo jasno šta ono „once“ znači; pa si mislio da su „glupi Englezi“ zaboravili odštampati ispred te riječi slova „zv“, ili da su ih zločesta djeca ostrugala. Ostale natpise nisi ni približno mogao odgonetnuti. Jedina loša stvar kod tih autobusa je bio kraj vožnje, kad ste stigli na svoju stanicu, a ti si morao gasiti svoj motor i skoro plačući niza stepenice izaći'', stoji u objavi preuzetoj iz knjige Mostar – krhotine prošlosti, autora Tibora Vrančića.