Rimac: Ne radim samo kad spavam i kad sam u WC-u

Mate rimac gostovao je kod Aleksandra Stankovića u emisiji Nedjeljom u 2. Na početku emisije koja je kasnila 17 minuta, Stanković je podsjetio kako ga je Rimac "popljuvao" prije par mjeseci, no ipak su se "pomirili" i dogovorili njegovo gostovanje.

"Meni su ljudi na prvom mjestu. To je normalno u svim normalnim firmama, mi imamo 250 ljudi koje smo zaposlili u zadnjih sedam godina, imamo 16 nacionalnosti, sprječavamo da Hrvati idu van. Imamo Amerikance, Nijemce, Australce, Irce, dok naši idu u te zemlje. Radnička prava su floskula, mi se trudimo da kod nas bude vrhunski", rekao je Rimac komentirajući svoj status u kojemu je napao Stankovića.

"Živjeli smo skromno"

Rekao je kako je njegov otac radio na baušteli u Njemčkoj, a majka je čistila hotele u Frankfurtu. "Živjeli smo skromno, dijelili smo WC s drugim stanarima. Godine 2000. smo se vratili u Hrvatsku, u Samobor. Nije mi bilo lako u osnovnoj školi u Samoboru, pričao sam kao bosanska baba, uopće mi nije bilo lako. Zezali su me. U srednjoj školi je bilo puno bolje", otkrio je Rimac.

"Bio sam županijski i državni prvak u elektrotehnici, nakon toga sam Hrvatsku predstavljao na brojnim svjetskim natjecanjima. Puno sam naučio, da toga nije bilo, da me profesor nije gurao i nagovarao da idem na natjecanja, tko zna bi li danas uopće bilo Rimac Automobila. Jako sam zahvalan na tome", kazao je.

Kako je sve krenulo

"Oduvijek sam se htio baviti automobilima, prije nego što sam počeo pričati i hodati su me zanimali automobili. U srednjoj sam se bavio inovacijama, ali prava strast su mi bili autombili. Čim sam navršio 18 godina, kupio sam BMW kockicu, uz pomoć roditelja, taj auto je izdržao samo dva natjecanja. Bio je stariji od mene četiri godine. Pitao sam se što bi bilo da je na električni pogon. Nisam nikad glumio da radimo auto da spasimo svijet, ali želimo pokazati što je moguće s električnom pogonom i da električni auto može biti zabavan", rekao je.

"Ne bih rekao da netko tko je bio županijski državni prvak u elektrotehnici ne zna osnovne pojmove, ja sam koristio sva moguće znanja i pokušavao sam što više toga saznati iz raznih izvora, i na forumima sam postavljao pitanja, ali puno više se nauči u praksi. I tako sam krenuo. Imao samo 18-19 godina kad sam se počeo s tim baviti. Čitao sam puno, živio sam to. Počeo sam 2008. raditi na tom autu, 2010. sam ga prvi put vozio, 2011. sam srušio Guinnessov rekord", opisao je Rimac. "Ako sedam sati čitaš što te zanima četiri godine, bit ćeš među jedan posto ljudi u tom području", komentirao je natpise da nije imao pojma o elektrici.

"Radim non-stop, osim kad spavam i kenjam"

"Koliko vi radite?" pitao ga je Stanković.

"Osim kad spavam i kenjam, ostalo vrijeme radim. Morate se puno toga odreći u životu da biste radili tako nešto. Ujutro dođem u firmu, do 18 imam sastanke, u 22 idem doma, onda još radim od kuće dok god mogu gledati. I opet nemam dovoljno vremena", kazao je Rimac.

Opisao je kako je mislio da prvu halu neće napuniti za deset godina, no već za dvije godine morao se proširiti i na drugu halu.

Što Rimac radi?

"Imamo dvije firme, Grey Bike koja proizvodi bicikle i Rimac Automobile koja je počela raditi razvojne projekte, iako je na početku radila samo automobile. Meni je bilo jasno da je to užasan izazvov, ali na početku sam samo želio raditi auto. Ideš kod dobavljača pitati za razvoj podizača prozora, to košta 3 milijuna eura. Kad sam krenuo raditi auto, nije mi palo na pamet da je moguće da mi radimo sve, nego sam išao kod proizvođača. Recimo, McLaren ne proizvodi niti jedan jedini dio svog automobila. Recimo, otprilike 75 posto dijelova ne dolazi od proizvođača, nego oni naručuju dijelove. Ja sam kucao na vrata raznih firmi, većina njih neće ni razgovarati o tome, mnogi su mi se smijali, poslao sam jednom proizvođaču pet-šest stvari koje su nama zanimljive, to bi me koštalo 20 milijuna eura i još ne bih dobio najnovije stvari. Tada mi je postalo jasno da moramo to učiniti sami. Zato smo počeli razvijati tehnologiju i to prodavati drugima. To je bio način da napravimo auto sami i da izdržimo.

Dakle, Superautomobili i ConceptOne koji više ne radimo jer prelazimo na novi model, oni su nam bitni da pokažemo što možemo. Imamo i tehnološki dio firme gdje radimo rješenja za druge proizviđače, primjerice Aston Martin, Jaguar, Koenigsegg, mi im razvijamo cijeli pogonski sustav ili samo bateriju, razvijemo te sustave, radimo male serije i prototipove. Sljedeći korak za firmu je taj da idemo prema proizvodnji za veće serije, par tisuća komada godišnje", rekao je Rimac.

"Svaki mjesec dobivamo ponude za kupnju firme. Ja nisam motiviran novcem, meni je cilj ovo raditi. Ali prodajem komadiće firme, no pokušavam ostati većinski vlasnik. Mogao sam prodati firmu više puta, ali to mi nije cilj. Ova investicija posljednja je prva runda investicija, sad slijedi druga investicija. Možda pustimo jednog velikog proizvođača automobila unutra, ali ne znam što će drugi reći na to", objasnio je.

"Ja sam entuzijast, volim vožnju. Ali kad pogledate objektivno, koliko ljudi pogine, kolika je šteta, kakve su gužve. Autonomna vozila će sve to riješiti. Nakon stanovanja, drugi najveći trošak su automobili. U gradovima poput Pekinga i Mexico Citya nije zabavno voziti. Kad će ljudi moći raditi druge stvari u automobilima, onda neće više ni htjeti voziti. Kad vide da će biti sigurniji, neće im pasti na pamet voziti", rekao je o automobilskoj budućnosti.

"Kad govorimo o nekoj daljnjoj budućnosti, mislim da će se sve jako promijeniti, mislim da će nam se životi okrenuti naopačke", dodao je.

"Vama u vašem autu rezervoar energije je plastična kutija koja ima pet kila, a u električnom autu je skladište energije od 10 kila materijala i to jednostavno košta. Ne može to biti jeftinije. Tek kad se promijeni model korištenja automobila, električni auto će imati smisla", kaže Rimac.

"Tražimo inženjere, od 250 ljudi koje imamo, 110 ih je u razvoju. Jedan čovjek mi je uletio u firmu s električnim biciklom koji je sam složio, odmah sam ga zaposlio, nisam ga pitao nikad za CV ni diplomu. Najviše zapošljavamo kroz testove, ponekad se gleda i diploma, ovisi sve što se traži, ali za većinu uopće ne gledamo obrazovanje ili iskustvo jer znamo da iskustva nema. Nitko nije radio s baterijama. Nama trebaju inženjeri koji su entuzijastični i koji znaju osnove, ostalo će naučiti kroz projekte. Razmišljamo i o lokacijama izvan Hrvatske, uz buduće u Splitu, Osijeku... Prije sam se ja bavio zapošljavanjem, a sad za to imamo tim od pet ljudi.

Kolika je plaća: 5 ili 10 tisuća kuna?

"Više puta slali smo dopise u ministarstvo i Finu, Hrvatska je na samom začelju po investicijama u istraživanje i razvoj: kad ulažete u istraživanje i razvoj, to se knjiži na dugotrajnu imovinu i plaće tih ljudi ne ulaze u prosjek. Prosječna plaća je kod nas 9663 kune, a ne 5000 kuna koliko ispada po službenim informacijama. Ja već godinam ukazujem da se to promijeni jer pokazuje krivu sliku.

Platili smo 5 millijuna eura poreza, od države smo dobili 830 tisuća eura i još nekakvih 250 tisuća eura. Sad smo prvi put dobili značajanija sredstva od europskog fonda, nekih sedam milijuna eura, ali smo mi morali pokazati da imamo svojih 10 milijuna.

Ja sam prvi za to da se maknu poticaji, ali neka svi budu jednaki. Tesla je dobio 500 milijuna dolara od države...

Imamo užasno visoke namete na plaće i naravno da ćemo iskoristiti svaku mogućnost koja postoji da iskoristimo sve ono što se nudi da dobijemo. Kad pogledate koliko smo mi dobili od države, a koliko neki drugi koji nisu napravili ni blizu toliko koliko mi."

"Ima ljudi u firmi koji su plaćeni bolje od mene"

"Ima osoba u firmi koje su puno bolje plaćeni od mene, jer donose velike vrijednosti u firmu.

Ako hoćete zaposliti inženjera, primjerice pokušavamo dovesti inženjera iz Amerike, a on ima suprugu i mi njoj moramo naći posao. Zvali smo firme, ali joj nismo mogli naći posao. Ona je inženjer graditeljstva. Mi nećemo zaposliti tog čovjeka jer ne možemo naći posao njegovoj ženi, a naša će se firma zato sporije razvijati. Ti ljudi koji dolaze izvana ne oduzimaju posao našim ljudima, nego obogaćuju našu firmu", rekao je o zapošljavanju.

Rimčev odgovor na tvrdnje da je sve počeo "prljavim očevim novcem"

"Godine 2010., kad su došli Arapi, moji su roditelji shvatili da možda ipak ima nešto u tom mom poslu. Ja sam imao investitore, ali tada su mi roditelji novčano pomogli. Bio sam u vrlo teškoj situaciji i vjerojatno ne bih danas bio većinski vlasnik da sam dobio investiciju. Svaku kunu koju sam dobio od svojih roditelja sam vratio, to je bio zapravo kredit. Kad sam krenuo u projekt, očeva firma imala je 90 milijuna kuna prihoda, a 2011. je ušla u krizu i prihod od 21 milijuna. Bila je borba, nismo imali novac za dobavljače, propalo je sve."

"Moj otac je živio i radio u Njemačkoj, 1997. je kupio kuću u kojoj danas žive, 2000. smo se svi vratili u Samobor, otac je do 2003. još bio u Njemačkoj, vratio se u Hrvatsku na nagovor svojih klijenata, radio je za Lidl, Kaufland, Interspar... Bio je dvaput suđen, ali oslobođen je. Sve što je radio bilo je časno i pošteno. Nikad nije radio s državom. Nikad ni u jednoj zemlji nije osuđen. I stojim iza njega", rekao je Rimac.