Ovo su automobilske 'zvijeri' koje nikad nisu ugledale svjetlo dana

1. BMW M8

Definitivno najpoznatiji od svih prototipova, ovaj je BMW Serije 8 devedesetih godina bio osmišljen kao konkurencija Ferrariju te je iz monstruoznoga V12 motora M8 izvlačio čak 550 KS. Ta snaga tih se godina nije mogla zamisliti, pogotovo u automobilu s ručnim, šeststupanjskim mjenjačem.

Jedan jedini BMW M8 Prototype proizveden je u Munchenu i nakon odluke vodstva BMW-a, projekt je ugašen iz razloga bojazni od neuspjeha na tržištu.

S obzirom da 'obična' Serija 8 nije doživjela značajan prodajni uspjeh u svijetu, nagađalo se da bi M8 doživio potpuni neuspjeh. Iako su na razvoj gotovo trkaćega automobila potrošeni milijuni njemačkih maraka, unikatni BMW M8 zaključan je u podrum BMW-ove tvornice, daleko od očiju javnosti.

Od 90-ih godina pa do 2010., nikad nije službeno potvrđeno da M8 postoji ili je postojao, no 2. srpnja jedan jedini BMW M8 pokazao se javnosti u sklopu jednog od BMW-ovih evenata. Osim jakog motora, M8 imao je i karbonske oplate, prozore od plexiglasa, trkaća sjedala i stražnji pogon. Ustvari, M8 je zaradio titulu najultimativnijeg M automobila koji zapravo nikad nije ni postojao.

2. Volkswagen W12 Nardo

Izgledao je potpuno 'finiširan', obarao je brzinske rekorde na stazi Nardo, ali nikad nije ugledao serijsku proizvodnju. Predstavljen je 2001., a mnogi ga se sjećaju iz popularne videoigrice Gran Turismo. Naime, Volkswagen W12 pokretao je motor s dvanaest cilindara u W rasporedu, proizvodeći 600 KS.

Performanse konceptnog automobila izgledale su ovako: od 0-100 km/h sprintao je 3,5 sekundi, maksimalna brzina iznosila je 357 km/h, a cijeli automobil težio je tek 1200 kilograma.

Sljedeće godine, 2002., ovaj je prototip oborio je svjetski rekord vozeći 24 sata po stazi Nardo, prešavši udaljenost od 7740 kilometara s prosječnom brzinom 322.89 km/h. Na osobni zahtjev Ferdinanda Piecha, šefa Volkswagen grupe, Giorgetto Giugaro i njegov tim osmislili su 1997. VW-ov sportski superautomobil naziva W12 Syncro. Naslijedio ga je upravo ovaj automobil, no iako vrlo sličnog izgleda, novi je koncept ipak bio puno napredniji. Šteta je što nikad nije 'kročio' na ceste.

3. Audi A8 Coupe

Audi je dugo vremena pokušavao osmisliti automobil koji će konkurirati uspješnoj Mercedesovoj S-klasi Coupe i BMW-u Serije 8, a krajem devedesetih godina prošloga stoljeća Audi se obratio kompaniji IVM Automotive koja se bavila dizajnom.

Rezultat suradnje bio je Audi A8 Coupe, koji je tada predstavljen u Ženevi, no čelnici iz Ingolstadta odlučili su ipak ne krenuti u serijsku porizvodnju ovog auta, bojeći se da neće doživjeti tržišni uspjeh. Time je sudbina A8 Coupe modela zapečaćena, a jedan jedini proizvedeni primjerak potpuno homologiran i ispravan za registraciju stoji u garaži IVM-a.

Kako bi dobili kupeovsku uglađenu liniju eksterijera, Audijevi inženjeri su obilno morali mijenjati aluminijsku šasiju te pripadajuće panele. Također, sjedala su preuzeta s modela A4 Cabrio.

4. Lamborghini Cala

Nakon što su u vodstvu Lamborghinija odlučili da trebaju proizvesti potpuno novi, manji automobil od moćnoga V12 Murcielaga. Odluka je donesena 1995., novi auto zvat će se Cala. Ili ipak ne?

Naime, faza proizvodnje novog, najmanjeg Lamba došla je do te faze da je čak skupina nekih novinara imala priliku isprobati auto, prije početka proizvodnje. Nakon ekskluzivne novinarske premijere, proizvodnja je iznenadno i naglo prekinuta, a jedini primjerak ovog protoripa vjerojatno je spremljen duboko u Lamborghinijevoj tvornici. Lamborghini Cala trebao je pokretati V10 atmosferski motor s 400 KS, koji bi razvijao maksimalnu brzinu 291 km/h. Ipak, priča o manjemu Lamborghiniju prekinuta je sve do 2003. kada je Lamborghini Cala uspješno zamijenio Gallardo.

5. Nissan R390 GT1

Jedan jedini primjerak homologiran za cestovnu upotrebu napravljen je 1998. godine, isključivo radi utrkivanja. Naime, pravila utrke 24h Le Mansa zahtijevala su da automobil koji se natječe u utrci mora barem jednu cestovnu i homologiranu varijantu. Nissan R390 na Le Mansu nastupao je svega dvije godine, bez značajnijih uspjeha, osim možda pole positiona koji je 1998. ostvario Martin Brundle.

Jedini cestovni R390 automobil nakon proizvodnje spremljen je u Nissanovu tvornicu u Zami, a bio je pokretan 3,5-litrenim twin-turbo V8 motorom koji je 'ispucavao' velikih 550 KS. Pogon je bio stražnji, a mjenjač 6-stupanjski sekvencijski. Cestovna varijanta do stotke je ubrzavala 3,9 sekundi i jurila maksimalnih 354 km/h. Upravo taj cestovni primjerak nažalost nikada nije stupi na javnu cestu.