Evo što nas sve smeta kod novih automobila

Današnji automobili su sve skuplji, ali su sigurniji nego ikad, usput su prepuni tehnologije, a često se među tom tehnologijom krije i dosta onih stvari koje vam nikada neće zatrebati ili do kojih nikada nećete uspjeti doći kroz mnoge menije koji se nude na zaslonu središnjeg ekrana. No, nisu samo tableti, kojima su prenatrpani novi automobili, ono što nam pomalo bode oči u svim novim autima, ima tu još štošta što nam budi nostalgiju za autima otprije dvadesetak, trideset godina...

Ima li sve ovo uopće smisla?

Uvijek se novim autima prigovarao nedostatak „duše“ u odnosu na prethodne generacije. Tako je bilo i u osamdesetim, pa u devedesetim, a pogotovo kasnijim godinama. No, činjenica je kako u apsolutnom doživljaju dimenzija, dizajna i pojave na cesti, većina današnjih automobila izgledaju kao ormari na kotačima. S predimenzioniranim farovima, lažnim usisnicima zraka površine metra kvadratnog, lažnim ispusima i predimenzioniranim blatobranima, automobili se doimaju poput kolosa, a kolosi rade sve samo ne štede.

Ne mislimo pritom samo na potrošnju goriva, nego i na činjenicu kako se za pokretanje automobila od dvije tone puno toga mora predimenzionirati da bi funkcioniralo. A svaka predimenzioniranost nema veze sa štednom ili ekologijom, ma koliko nas u to uvjeravali.

Noga broj 52!

Ormar na kotačima mora, da bi zadovoljio barem neke sigurnosne i estetske kriterije, imati i predimenzionirane gume. Gume su jako veliki zagađivači, njihove mikročestice lete svuda okolo, upadaju u pore asfalta, završavaju u odvodima, konačno u zemlji, vodi i zraku.

Što veće gume – veće zagađenje! No, današnji auti voze hladno na gumama od 20, 21, 22 cola...zato jer tako treba! Gume su, naravno, svakom novom, većom, dimenzijom sve skuplje i skuplje, a mi se pitamo imate li barem malo nostalgije prema vremenu kada se u 16 colne gume gledalo kao vrh vrhova, a većina automobila vozila na 14 i 15 cola?

Znate, ono vrijeme kad je većina automobila puno ljepše gutala rupe i prelazila preko ležećih policajaca kao da ih nema. Ono vrijeme koje smo bez problema proživjeli. I kada bi set novih guma plaćali u vrh glave 150 maraka po komadu, s montažom i balansiranjem. A često je 400 maraka bilo dovoljno i za premium!

Što zapravo nedostaje klasičnim instrumentima? Ništa! Dva velika „sata“ za brzinu i okretaje motora, dodatne kazaljke za temperaturu, tlak ulja, temperaturu motora i običan analogni sat, eventualno pogurani s digitalnim zaslonom putnog kompjutora, to je bila dobitna kombinacija!

Danas? Digitalni instrumenti u mnogo boja i opcija koje izgustirate nakon prvih mjesec dana i nakon što ste isprobali sve opcije, opet imate klasičan raspored instrumenata, ali ovaj put bez ugodnog osvjetljenja kao nekad.

Šareni artikli

Ekran vam, kako god da mu smanjite svjetlinu i oštrinu, bode oči u noćnim vožnjama, a animacija prilikom pokretanja automobila (nikad proć') načisto čupa živce. Da, zbilja, što je falilo klasičnim instrumentima? Da vam šapnemo, izrada klasičnih instrumenata, onih cajgera, nećete vjerovati, zapravo skuplja od izrade jednog šarenog tableta.

Što je nedostajalo tišini u vožnji? Očito, sve! Živciraju li vas zvučni signali upozorenja? Stalno nešto svira, pišti, zviždi. Nisu to više samo nevezani pojasevi i ostavljena svjetla, nego sve živo! Uh, sve živcira, baš kao i ona silna upozorenja prije pokretanja tableta ili navigacije, ona silna sigurnosna upozorenja kojima se proizvođač zapravo pere pred zakonom, jer vam je turio mobitel u ruke!

Ali ništa ne iritira kao onaj topli pozdrav vlasniku vozila. Onaj generički odabran ugodni ženski vokal, onaj asistent kojim su današnji auti opremljeni, nakon nekog vremena ide vam na živce više od punice.

Desanka Šakić

Ručni mjenjač? To jest, onako, vozačka stvar. Većina vozača kad jednom navikne na automatik, istina, teško se vraća ručnom mjenjaču. Zašto? Pa, većina nas ljudi je lijeno. Automatici, bilo koje vrste, oni s brzinama ili kontinuirani, omogućuju nam jednu nogu slobodnu i jednu ruku slobodniju. U gradskom je prometu stoga s automatikom puno lakše (ali nije i veći gušt nego s ručnim!) kopati nos, „drkati“ mobitel, raditi bilo što, a i lijeva noga se ljepše odmara, posebno u gradskom prometu.

Iako su atomatski mjenjači sve bolji i bolji, još uvijek ne daju „onaj osjećaj“ u rukama iskusnog vozača željnog dinamične vožnje, oni uvijek mijenjaju brzine ranije ili kasnije nego li to želite, imaju neke svoje algoritme, na koje se vozač, u osnovi, mora navikavati. A, iako su, rekli smo, sve savršeniji, i dalje znaju dati do znanja da su se malo zbunili, pa pred suputnicima ispadnete papak koji je promašio brzinu.

Dajte tablet da se igramo!

Sjećate li se svih onih kampanja protiv korištenja mobitela u vožnji? Sve u redu, mobitel je zlo za volanom, ali zašto su nam onda ugradili ovoliko touch screenova u nove automobile? Nema smisla, jer većina funkcija automobila sada je prebačena na ekrane, a da biste u vožnji došli do tražene funkcije morate, pogodili ste, skrenuti pogled s ceste i tipkati! Votafak? Umjesto da ste nas odviknuli od mobitela u vožnji, vi nam dali još više mobitela da se s njima igramo!?

Pritom se pitamo, što je nedostajalo direktnim tipkama na instrumentnoj ploči, onima kojima ste bez pritiskanja oznaka „home“, „menu“ ili „return“ u sekundi mogli upaliti klimu, smanjiti snagu ventilatora, povisiti temperaturu ili smanjiti razinu zvuka? Umjesto njih danas imate umetke od tkanine ili brušene plastike, ali zato možete posve legalno tipkati po tabletu u vožnji!

Imamo problem za svako rješenje!

Usput, gdje je nestala preglednost? Automobili ne samo da izgledaju poput ogromnih ormara, nego ste unutra kao u nekom bunkeru. U jednom trenutku su toliko dizajneri smanjili bočne prozore, uključujući i vjetrobran i stražnje staklo, pa usput još tapecirung na krovnim nosačima i krovu (popularno „nebo“) počeli stilski farbati u crno, da se posve logičnim činilo da je jedini spas za malo sunca u skupom krovnom panorama krovu. Djeca ga vole, znate li to? Tisuću i petsto eura razloga za kupnju.

Logično, kao i senzori i kamere za vožnju unatrag, sad kada kroz onaj prozorčić nazad više ništa i ne vidite! I ne samo da taj prozorčić straga ničemu više ne služi, nego se i stanje dodatno komplicira jer se u zadnje vrijeme tamo ne montira brisač. Neće priznati kako je u pitanju štednja, nego je u pitanju očuvanje integriteta fluidne linije automobila! Recite to vozačima na autocesti!

U takvoj situaciji opće slabe vidljivosti iz automobila, sasvim je normalno da je spas u elektronskim i senzorskim asistentima, kako za sve moguće mrtve kutove, tako i za one kutove koje ste do unazad deset, petnaest godina sasvim lijepo vidjeli s vozačke pozicije. Naravno, sve ovo ulazi u cijenu. Kao i ogromni plastični pokrovi farova, koji će požutjeti čim prije. Za razliku od pravog stakla, koje je, je li, opasno za pješake.

Šećer na kraju!

I za kraj, ratkape! Da vam je netko rekao prije deset godina kako će novi automobili od 80.000 maraka i više opet na nogama imati ratkape, opalili biste mu šamar! A tek kad bi vam rekao kako će ratkape biti postavljene preko aluminijskih felgi, zadavili biste ga, zar ne? Eto...