Stručnjaci: Ova država će biti nova Jugoslavija

Tijekom samo nekoliko mjeseci, Etiopija prolazi dramatičnu transformaciju. Novi premijer, Abiy Ahmed, potpisao je mirovni sporazum s Eritrejom nakon godina napetih odnosa, udijelio je oproste i amnestije tisućama pojedinaca i organizacija, nekada terorističkih. Opozicijske grupe dobile su poziv za sudjelovanje u mirnoj transformaciji države, mediji su dobili dodatnu slobodu, uspostavljena su vijeća i radne skupine za kontrolu zakona korištenih za ograničavanje ljudskih i političkih prava, piše ugledni Foreign Policy.

Neviđene promjene ipak prati i određeni rizik. Isti magazin upozorava da je situacija neopisivo slična Jugoslaviji tijekom raspada bivše države. Etiopija je federalna država podijeljena na devet teritorijalnih jedinica većinom podijeljenih po etničkim crtama. Tigray, Somali, Amhara i Oromia čine oko 80% države i nose imena po dominantnim etničkim skupinama. Jačanje takvih skupina davanjem teritorijalne autonomije pravi je mač s dvije oštrice. S jedne strane smanjuju se tenzije između skupina, ali pripadnost nekom narodu postaje sve važnija, povezuje se s teritorijem i time raste rizik nekog budućeg ekscesa. Jugoslavijom je dominirao Savez komunista, a do devedesetih godina je postao praktički konfederacija republičkih stranaka.

Etiopijom već desetljećima vladala Etiopijska narodna revolucionarna demokratska fronta (EPRDF), koalicija etničko-regionalnih stranaka. Jugoslavija je prolazila kroz političku transformaciju tijekom kasnih osamdesetih godina prošlog stoljeća, baš kao Etiopija danas. Kao i prije tri desetljeća, pitanja o budućnosti političkog i gospodarstvenog sustava došla su središte interesa javnosti, a sve je duboko isprepleteno etničkom politikom, piše Express.hr.

Zasad se čini da neće biti ništa od ozbiljnijih zahtjeva za odcjepljenjem jer najglasniji secesionisti i dalje imaju veliki interes za očuvanjem države. Somali regija desetljećima priča o samostalnosti, regija Tigray može izazvati novu krizu, ali mnogi govore da je riječ samo o prividnim tenzijama.

Foreign Policy upozorava da, bez obzira na ozbiljnost secesionista, regionalne vlasti ometaju progon kriminalaca na federalnoj razini, često optuženih i za ratne zločine ili korupciju. Uz pažljivu kontrolu delikatnom tranzicijom Etiopija može izbjeći opasni raspad po etničkom ključu. Kad se njihova trenutačna situacija usporedi s Jugoslavijom osamdesetih godina nakon smrti Josipa Broza Tita, nakon reformi i uvođenja novih sloboda, vidimo da postoji opasnost od sve većeg nacionalizma kakav je pogodio Jugoslaviju.

Jugoslavenske vlasti više nisu pribjegavale represiji u tolikoj mjeri, a kako su nastajale sve veće razlike između komunističkih predstavnika pojedinih republika, tako je nacionalistima postajalo lakše krivnju prebacivati na "one druge".

Pitanje "gdje si bio '41." sve češće se čulo u bivšoj Jugoslaviji, ponajviše zato što se o tome nije pričalo dok je Tito bio živ i željeznom rukom je suzbijao takva pitanja. Nacionalisti su sve to iskoristili u svoju korist kako bi osvojili vlast u svom malom dijelu države. Teritorijalni ustroj države, gdje je svaka jedinica osim BiH i Kosova, imala dominantnu nacionalnu skupinu, išao je na ruku nacionalistima. Lako su osvojili vlast, pokrenuli odcjepljenje i kasnije etnička čišćenja.

Međunarodnu zajednicu Jugoslavija nije previše zanimala, pogotovo u kontekstu raspada Sovjetskog saveza, njemačkog ujedinjenja i kraja Hladnog rata. Međunarodni monetarni fond i Svjetska banke nisu vodili računa o razlikama između republika kad su postavljali uvjete za dobivanje kredita, što je dovelo do gospodarske krize, eksplozije nezaposlenosti i konačnog pada povjerenja u državu.

Nedostatak elite ili vođe spremnih na ujedinjenje naroda kako bi se zajednički riješili zajednički problemi bilo je tek ulje na vatru političarima poput Slobodana Miloševića koji je prvi krenuo u obračun s onima drugima.

Prva meta bili su mu Albanci na Kosovu. Neke ključne razlike ipak idu Etiopiji na ruku. Sastavne jedinice etiopijske federacije nisu ranije postojale kao posebne države, odanost etiopskoj državi je i dalje na visokoj razini, bez obzira na pripadnost nekom narodu unutar države. Možda i najvažnije, čini se da su veze između naroda snažnije u Etiopiji nego u Jugoslaviji. Svi se sjećaju zajedničke borbe protiv talijanske invazije prije osamdesetak godina, dok u Jugoslaviji nije bilo svesrdnog otpora nacističkoj okupaciji.

Geopolitika, čini se, ide na ruku Etiopiji i očuvanju države. Dok su jugoslavenske republike većinom imale granice s drugim državama, najvažnija etiopska regija Oromia nalazi se u samom središtu i nema šanse za njihovim odcjepljenjem bez potpunog raspada države. Savez komunista Srbije podržavao je sve veću centralizaciju i očuvanje države pod svaku cijenu dok su stranke u Sloveniji i Hrvatskoj podržavale odcjepljenje. Najveće etiopske stranke pak zagovaraju održavanje jedinstvene države. Usprkos svemu, postoje i u Etiopiji narodi, baš kao Hrvati i Slovenci, koji zagovaraju odcjepljenje, piše Foreign Policy.

Ide im na ruku i to što međunarodna zajednica puno pozornije prati događanja i tranziciju države. Kako bi izbjegli ponavljanje jugoslavenskog scenarija, etiopijski vođe moraju ozbiljno paziti i žurno rješavati etničke tenzije. Najgori protivnici mirnim promjenama doći će iz političkih redova jer će, neizbježno, neki postati nezadovoljni tijekom demokratskih promjena.

Širenjem straha i mržnje pokušat će očuvati svoju poziciju i njih će trebati posebno kontrolirati. Neutralne i legitimne federalne strukture morat će se pozabaviti rješavanjem tenzija, a predstavljanje tranzicije kao zajedničkog projekta čitave države može poslužiti kao jedan od faktora ujedinjenja naroda. Svega toga nedostajalo je u Jugoslaviji i trebalo bi poslužiti kao najveće upozorenje budućim državama. Etiopija je do sada izbjegla neke od zamki jugoslavenskog scenarija, ali mora nastaviti jednako oprezno pristupati svojoj tranziciji. Kako bi se izbjegao još jedan krvavi rat.