Neuspjeh potpredsjednika JD Vancea da od Irana ishodi tražene ustupke tijekom maratonskih pregovora o nuklearnom programu nije iznenađenje, no postavlja se pitanje što dalje.
Trumpova administracija sada se suočava s nekoliko nepovoljnih opcija: mukotrpni pregovori s Teheranom o budućnosti njegova nuklearnog programa ili nastavak rata koji je već izazvao najveći poremećaj na energetskom tržištu modernog doba i otvorio izglede za dugu borbu za kontrolu Hormuškog tjesnaca.
Dužnosnici Bijele kuće izjavili su da će odluku o sljedećem potezu administracije prepustiti predsjedniku Trumpu, koji je za vikend otputovao na Floridu na Ultimate Fighting Championship meč. Međutim, svaki od tih puteva nosi značajne strateške i političke rizike, piše The New York Times.
Vance je bio škrt na riječima o detaljima pregovora koji su trajali više od 21 sat, natuknuvši da je Irancima uručio ponudu po principu "uzmi ili ostavi" za trajni prekid njihova nuklearnog programa, a oni su je odbili.
"Vrlo smo jasno dali do znanja koje su naše crvene linije i u čemu smo im spremni izaći u susret", rekao je Vance novinarima. "Oni su odlučili ne prihvatiti naše uvjete", dodao je.
U tom pogledu, čini se da se ovi pregovori ne razlikuju bitno od onih koji su krajem veljače u Ženevi zapeli u slijepoj ulici, nakon čega je Trump naredio 38-dnevnu kampanju raketnih i zračnih napada diljem Irana. Ciljevi su bili iranska skladišta projektila, vojne baze i industrijska postrojenja za proizvodnju novog naoružanja.
Trump se, kako je sam više puta rekao proteklog mjeseca, kladio da će se Iran predomisliti nakon što se suoči s golemom demonstracijom američke vojne moći, tijekom koje je, prema podacima Pentagona, pogođeno više od 13.000 ciljeva. Iranci su, s druge strane, bili odlučni pokazati da ih nikakva količina američkog oružja neće prisiliti na popuštanje.
"Težak gubitak naših cijenjenih starijih, dragih osoba i sunarodnjaka učinio je našu odlučnost da se borimo za interese i prava iranske nacije čvršćom no ikad", priopćilo je iransko ministarstvo vanjskih poslova dok se Vance, zasad praznih ruku, uputio na vojni aerodrom kako bi otputovao kući.
Možda će se to promijeniti, no strah administracije da će biti uvučena u složene i dugotrajne razgovore s Iranom je opipljiv. Trump smatra da je iz sukoba izašao kao pobjednik i da bi stoga Iran, kako je to rekao posebni izaslanik Steve Witkoff, trebao jednostavno "kapitulirati". Povijest pokazuje da se stvari ne odvijaju tako.
O posljednjem velikom sporazumu između Teherana i Washingtona, postignutom za vrijeme Obamine administracije, pregovaralo se dvije godine. Bio je pun kompromisa, uključujući i dopuštenje Iranu da zadrži manju količinu svojih nuklearnih zaliha te postupno ukidanje ograničenja na nuklearne aktivnosti do 2030., kada bi mu bilo dopušteno provoditi sve nuklearne aktivnosti u skladu s Ugovorom o neširenju nuklearnog oružja.
Zapravo, slijepa ulica u koju je dospio Vance ista je ona koja je izbacila pregovore iz tračnica krajem veljače i potaknula Trumpa da naredi napad. Te pregovore vodili su Witkoff i Jared Kushner, predsjednikov zet, koji su također bili prisutni u Islamabadu tijekom više od 20 sati razgovora.
Iranci su tada ponudili "suspenziju" svojih nuklearnih operacija na nekoliko godina, ali ne i odricanje od zaliha uranija obogaćenog gotovo do razine potrebne za izradu bombe, niti trajno odustajanje od mogućnosti obogaćivanja uranija na vlastitom tlu.
Za Irance je to pravo koje im pripada kao potpisnicima Ugovora o neširenju nuklearnog oružja, koji ih obvezuje da nikad ne proizvedu nuklearno oružje. Za Amerikance je to, kako je rekao Witkoff, "jasan znak" da Iran uvijek želi imati spremnu opciju za izradu nuklearnog oružja, čak i ako je nikada ne iskoristi. Čini se da je 38 dana rata samo učvrstilo takve stavove, a ne ih omekšalo.
Glavna Trumpova poluga sada je mogućnost prijetnje nastavkom velikih borbenih operacija. Uostalom, krhko dvotjedno primirje istječe 21. travnja. No, iako bi se prijetnja nastavkom sukoba mogla iskoristiti u nadolazećim danima, za Trumpa to nije osobito održiv politički izbor - a Iranci to znaju.
Trump je prošli tjedan proglasio primirje velikim dijelom kako bi ublažio posljedice gubitka 20 posto svjetske opskrbe naftom, što je dovelo do naglog rasta cijena benzina i nestašica gnojiva te, među ostalim ključnim potrepštinama, helija za proizvodnju poluvodiča.
Tržišta su porasla na samu pomisao o dogovoru, pa čak i nepotpunom ili nezadovoljavajućem. Nastavi li se rat, tržišta će najvjerojatnije pasti, nestašice će se pogoršati, a inflacija - koja je već dosegnula 3.3 posto - gotovo bi neizbježno porasla.
Time dolazimo do najhitnijeg pitanja: ponovnog otvaranja Hormuškog tjesnaca. U svom opisu sastanka, Iranci su ga stavili na prvo mjesto popisa tema o kojima se razgovaralo.
"U protekla 24 sata vodili su se razgovori o različitim aspektima glavnih tema, uključujući Hormuški tjesnac, nuklearno pitanje, ratne odštete, ukidanje sankcija i potpuni završetak rata protiv Irana", navodi se u priopćenju iranskog ministarstva vanjskih poslova.
To je znakovit popis, s obzirom na to da zatvaranje tjesnaca nije bilo problem sve dok rat nije počeo, a Iranci odlučili iskoristiti svoje najmoćnije oružje za izazivanje ekonomskog kaosa. Sada je kontrola nad tim plovnim putem povezana s ostalim iranskim zahtjevima, uključujući isplatu odštete za štetu nanesenu Iranu tijekom bombardiranja i raketnih napada te ukidanje sankcija koje su na snazi više od dva desetljeća.
Sjedinjene Države odbacile su prvu ideju, a za drugu su poručile da se može ostvariti samo postupno, kako Iranci budu ispunjavali svoj dio dogovora.
Vanceov put jasno je pokazao da obje strane smatraju kako su iz prve runde sukoba izašle kao pobjednici: Sjedinjene Države jer su na Iran bacile ogromnu količinu bombi, a Iranci jer su to preživjeli. Čini se da nijedna strana nije raspoložena za kompromis.