Priča braniteljice Vukovara

Silvana Kokot bila je jedna od oko 400 žena koje su tijekom opsade Vukovara 1991. godine odlučile stati u obranu svog grada. Pred kraj opsade doživjela je teške ozljede od napalm bombe, ali je uspjela preživjeti, kako kaže, najgoru epizodu svog života i da danas s ponosom priča o podvizima branitelja Vukovara tijekom tromjesečne opsade.

“Uz tugu, uz strah i ponos, zapravo najviše ponos. Taj osjećaj domoljublja, osjećaj da braniš svoje, da braniš civile, da netko ovisi o tebi, da si nekom potreban“, prvo je na šta Kokot pomisli kada se prisjeti opsade.

U trenutku početka opsade Vukovara imala je nepunu 21 godinu, ali iako izuzetno mlada djevojka, pred kojom je tek bio život, odlučila je zajedno sa svojim sugrađanima stati u obranu grada, a ne da ga pokuša napustiti.

To je moj grad

“To je bilo dragovoljno. Poslije Borova Sela, proradio je u meni nekakav inat. Sve su to u biti ljudi moji susjedi, školski prijatelji s kojima smo se družili, izlazili. Odjedanput, ti ljudi nas ubijaju, tjeraju van, istjeruju. Međutim, rekla sam, nećeš me iz moga istjerati, ne dam, to je moj grad, moje mjesto odrastanja, moje mjesto rođenja. Jednostavno, inat je proradio u meni“, naglašava Kokot u razgovoru za Anadoliju.

Tijekom opsade Vukovara svakodnevno je na grad padao veliki broj granata. Vukovar je bio potpuno razoren, pa se nije mogao praktično ni izdvojiti dan za koji bi se tokom ta tri mjeseca moglo reći da je bio najteži za branitelje i civile.

“Svaki dan je bio borba za život. Nije bilo vode, nije bilo hrane. Snalazili smo se kako smo znali i umjeli. Više nisi ni plakao, više nisi stigao žaliti za ljudima koje znaš. Svaki dan se ginulo. Tisuće granata su padale, bilo je strašno. Ta djeca po podrumima. Užas“, vraća se na tužne dane Grada Heroja početkom devedesetih godina prošlog stoljeća.

Bez anestezije

Kokot je sa suborcima držala položaj kod Park šume Adica, koji ih je, kaže, dijelio od prigradskog naselja Lužac. Ističe da je, ne samo ona nego i sve ostale djevojke i žene, podjednako kao i muškarci, sudjelovala u obrani grada. Mada, priznaje da su muškarci nastojali da zaštite žene koliko je to bilo moguće u stravičnim ratnim uvjetima.

“Dečki su gledali da me zaštite koliko god mogu. Baš su se zaštitnički odnosili prema meni, kao i ja prema njima“, naglašava bivša braniteljica Vukovara.

Kokot je 25. listopada 1991. godine ranjena od napalm bombe, nakon čega je završila u bolnici, gdje je dočekala pad grada. Kasnije je izašla s konvojem ranjenika, a potom je preko Srbije stigla do Zagreba, gdje je nastavila liječenje.

“Bilo je strašno. Imam opekotine na skoro 50 posto cjelokupnog tijela. Moja previjanja su znala trajati po četiri sata. U pola operacije sam se probudila, nije bilo ni anestezije. Trpjela sam koliko sam mogla. Samo sam se odjedanput javila doktoru: 'Hoće li to još dugo, ja više ne mogu šutjeti.' Bili su šokirani da sam ja uopće budna. Anestezija je bila slaba. Vladala je plinska gangrena, bila je opasnost od umiranja. Jako puno ih je umrlo od plinske gangrene“, priča Kokot.

Ne daj Bože

S obzirom na sve što je preživjela tijekom opsade Vukovara, Silvana Kokot ima samo jednu želju, a to je da njezina djeca ne dožive ono kroz šta je morala proći ona i njeni sugrađani.

“Prvo što bih rekla je - ne daj Bože da se više ovako šta ponovi. Da naša djeca više to ne dožive, što smo mi doživjeli“, poručila je Kokot.

Opsada i bitka za Vukovar trajala je tri mjeseca, od 24. kolovoza do 18. studenog 1991. godine. Grad, koji je do pada u ruke tadašnje Jugoslavenske narodne armije (JNA) pretvoren u ruševinu, branilo je blizu 1.800 pripadnika hrvatskih snaga. Linija obrane bila je duga deset kilometara.

U bitkama je poginulo između 2.900 i 3.600 ljudi. Prema podacima vukovarske bolnice, stradala su 1.624 civila i pripadnika Hrvatske vojske, a ranjeno je 1.219 osoba. Više od 22.000 prijeratnih stanovnika ostalo je bez svojih domova i protjerano je.