Dva desetljeća od NATO bombardiranja SRJ

Na današnji dan prije 20 godina započelo je NATO bombardiranje tadašnje Savezne Republike Jugoslavije, sastavljene od Srbije i Crne Gore, koje je trajalo 78 dana, javlja Anadolija.

Bombardiranje SRJ trajalo je od 24. ožujka do 1. lipnja 1999. godine. To je bilo drugo važnije vojno uplitanje NATO-a na prostoru bivše Jugoslavije nakon bombardiranja položaja snaga vojske bosanskih Srba oko Sarajeva i u dijelovima Bosne i Hercegovine koji su bili pod okupacijom srpskih snaga, u operaciji "Namjerna sila" 1995. godine.

Akcija NATO-a je okončana nakon potpisivanja vojno-tehničkog sporazuma o povlačenju jugoslovenske vojske i policije s Kosova.

Šteta procijenjena na 30 milijardi dolara

Šteta nastala tijekom bombardiranja SRJ procijenjena je na oko 30 milijardi dolara. Konačan broj žrtava službeno nije objavljen, a procjene se kreću između 1.200 i 2.500 poginulih i oko 5.000 ranjenih.

Razlog početka bombardiranja tadašnje SRJ zapravo su događanja koja su se odvijala na Kosovu, gdje je još 1996. godine započeo sukob Vojske tadašnje SRJ i Albanaca.

Pročitajte još

'Bombardiranje SR Jugoslavije nije bila naša greška'

EU je sredinom 1998. godine proširila ekonomske sankcije protiv Beograda zbog srbijanskih akcija na Kosovu, uvodeći zabranu komercijalnih letova jugoslovenskih zračnih kompanija u svih 15 tadašnjih zemalja članica EU.

Tadašnji predsjednik SRJ, kasnije haški optuženik Slobodan Milošević, pristao je u ljeto 1998. ispuniti većinu zahtjeva koje su svjetske sile postavile kako bi se okončalo krvoproliće na Kosovu, ali je naveo da će svoje postrojbe povući s Kosova samo nakon prestanka terorizma.

No, na samom terenu, na Kosovu, ratna razaranja su se nastavila, pa čak i intenzivirala.

Masakr u Račku je označio prekretnicu u ratu, jer je međunarodna zajednica izgubila strpljenje s Miloševićevom agresivnom politikom i odlučila vojno intervenirati kako bi se spriječila daljnja eskalacija nasilja na Balkanu.

Američki diplomat Richard Holbrooke sastao se posljednji put s Miloševićem u ožujku 1999. i ponudio mu posljednju šansu da prihvati ugovor u Rambouilletu, po kojem bi Kosovo dobilo natrag svoju autonomiju, Oslobodilačka vojska Kosova se razoružala, a mirovne snage i NATO se rasporedili na to područje. Milošević je to odbio, što je dovelo do NATO-ovog bombardiranja SRJ.

NATO ciljevi u okolici Beograda

NATO je prvo napao ciljeve u okolici Beograda. Jedan od glavnih ciljeva snažnog napada snaga NATO-a na šire područje Beograda bio je aerodrom u Batajnici. Na udaru su bili i vojni ciljevi u općinama Voždovac, Grocka, području Pančeva, te tvornica aviona Utva, kao i područje Kovina i Kačareva.

Raketa NATO-a je 23. travnja pogodila zgradu Radio-televizije Srbije, te je na 24 sata prekinuto emitiranje programa. Tom prilikom poginulo je šesnaestoro zaposlenih u RTS-u.

Istovremeno, 7. svibnja NATO rakete su završile i u zgradi kineskog veleposlanstva u Beogradu, gdje su poginula tri kineska novinara, što je izazvalo protest Pekinga. NATO se ispričao, navodeći da je za sve kriva zastarjela karta grada Beograda, te da veleposlanstvo nije pogođena namjerno.

Tijekom bombardiranja Srbije, NATO avioni izveli su 38.000 letova, većinom napadajući vojna postrojenja i skladišta oružja Srbije u okolici Beograda, Niša i Novog Sada.

Avioni NATO-a bombardirali su i nekoliko vojnih ciljeva u Crnoj Gori, pa je tako nekoliko bombi palo na vojni aerodrom kod Podgorice. Gađan je i jedan vojni objekt kod Danilovgrada, kao i vojni ciljevi između Bara i Ulcinja i između Budve i Sutomora.

Prvih dana NATO bombardiranja na Kosovu je odjeknulo petnaestak eksplozija, sjeverno od Prištine, kao i dvije eksplozije koje su odjeknule u središtu Kosovske Mitrovice. Tako je pogođena i velika vojarna u Uroševcu na jugu Kosova, koju je vojska SRJ koristila u vojnoj kampanji protiv kosovskih Albanaca.

Pojačani napadi na Kosovu

NATO je projektilima i borbenim avionima svakodnevno napadao vojne ciljeve na prostoru cijele tadašnje SRJ, gađajući vojne aerodrome, vojarne i središta protuzračne obrane.

Dok su trajala NATO bombardiranja ciljeva u SRJ, istovremeno, vojska tadašnje Jugoslavije pojačala je napade na Kosovu. Tako se 25. ožujka 1999. dogodio masakr u Velikoj Kruši, u kojem su ubijena 44 albanska civila, a dan poslije, 26. ožujka, masakr u Suvoj Reci u kojem je ubijeno 48 albanskih civila.

Masakr u Izbici, u kojem je ubijeno 120 Albanaca desio se 28. ožujka, a 27. travnja dogodio se vjerojatno najveći pokolj, u Meji, u kojem je ubijeno više od 200 Albanaca.

Tadašnji crnogorski predsjednik Milo Đukanović već prvog dana početka bombardiranja tadašnje SRJ kritizirao je "politiku sukoba s cijelim svijetom“ koju je vodio tadašnji jugoslavenski predsjednik Slobodan Milošević. Đukanović je zatražio od Miloševića da prekine svoju politiku koja stvara nevine žrtve i prijeti opstanku zajedničke države SRJ.

Problem Kosova nije moguće riješiti silom

Istovremeno je pozvao međunarodnu zajednicu da se suzdrži od novih napada na SRJ, jer, kako je tvrdio, problem Kosova nije moguće riješiti silom.

Jedan od pokušaja Miloševića da izađe iz krize dogodio se 12. travnja kada je jugoslavenski parlament prihvatio vladinu odluku o pristupanju Beograda Savezu Rusije i Bjelorusije.

Milošević je istodobno poslao pisanu poslanicu tadašnjem predsjedniku Rusije Borisu Jeljcinu. U njoj se službeno tražilo primanje SRJ u Savez Rusije i Bjelorusije. Ipak, Moskva nije pristala na ideju, naglasivši da bi se "prvo trebala razriješiti situacija na Kosovu".

Još uvijek kontroverzna neovisnost

Iako su vojnici tadašnje SRJ postavili makete tenkova kako bi zavarali NATO, štete su ipak bile sve veće, a pri kraju su se počele bombardirati i energetske stanice u Beogradu, tako da je Slobodan Milošević na kraju prihvatio uvjet o povlačenju Vojske Jugoslavije i ulasku snaga KFOR-a na Kosovu.

Time je 11. lipnja 1999. godine završila NATO-ova kampanja. Oko 750.000 protjeranih Albanaca moglo se potom vratiti natrag na Kosovo, ali je oko 100.000 Srba iz straha napustilo to područje.

Intervencijom NATO snaga, Vojska Jugoslavije se povukla s Kosova, iako je ono ostalo dijelom Srbije.

Deset godina kasnije, Kosovo je proglasilo neovisnost, a priznalo ga je više od 100 država članica UN-a, što je i dalje predmetom raznih kontroverzi.