Članstvo u NATO-u podrazumijeva dugotrajan proces u više faza

Iako je rat u Ukrajini naveo Finsku i Švedsku da naprave zaokret u vanjskoj politici i zatraže članstvo u NATO savezu, put do članstva koji im predstoji podrazumijeva dugotrajan proces u više koraka.

Da bi NATO prihvatio nove članice, s tim da Bosna i Hercegovina, Gruzija i Ukrajina sada na sličan način traže članstvo, moraju se ispuniti različiti uvjeti i završiti pravni procesi.

NATO je 1949. godine, nakon završetka Drugog svjetskog rata, osnovalo 12 zemalja: Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija, Kanada, Francuska, Italija, Nizozemska, Norveška, Portugal, Luksemburg, Island, Danska i Belgija. Turskaje, zajedno s Grčkom, savezu pristupila 1952. godine, a u veljači su ove zemlje obilježile 70. godišnjicu pristupanja alijansi.

U 73 godine od osnivanja alijanse, broj članova porastao je s 12 na 30, i to kroz osam valnih širenja saveza.

Prve su bile Turska i Grčka. Godine 1955. tadašnja Zapadna Njemačka se pridružila NATO-u, a 1982. članica je postala i Španjolska. Nakon pristupanja Češke, Mađarske i Poljske 1999. godine, broj članica je porastao na 19.

Godine 2004. pridružile su se Rumunjska, Slovačka, Slovenija i Bugarska, zajedno s baltičkim državama Litvom, Latvijom i Estonijom.

Albanija i Hrvatska su postale članice 2009, Crna Gora 2017. i konačno Sjeverna Makedonija 2020. godine.

Grčki veto godinama na čekanju držao Sjevernu Makedoniju

Članstvo Sjeverne Makedonije postalo je moguće tek nakon rješavanja dugogodišnjeg spora oko imena sa susjednom Grčkom.

Grčka je dugi niz godina blokirala članstvo u NATO-u službenom Skoplju, a pristala je tek kada je zemlja službeno postala Sjeverna Makedonija.

Nakon što je 2018. godine riješeno pitanje imena, Grčka je ukinula veto, a Sjeverna Makedonija je pozvana da započne pregovore o članstvu s NATO-om. Sjeverna Makedonija je službeno primljena u članstvo u ožujku 2020. godine.

Tri zemlje još uvijek čekaju

U ovim valovima proširenja, neke zemlje su najavile da žele postati članice NATO-a, ali njihova nastojanja tek treba da urode plodom. To su Bosna i Hercegovina, Ukrajina i Gruzija.

Na summitu NATO-a 2008. godine u glavnom gradu Rumunjske Bukureštu dogovoreno je da Gruzija i Ukrajina postanu članice NATO-a u budućnosti, ali nijedna zemlja nije dobila konkretan datum.

Balkanska država Bosna i Hercegovina pozvana je 2010. godine da bude uključena u Akcijski plan za članstvo u NATO-u.

Rat u Ukrajini promijenio pristup Finske i Švedske

Desetlječima su Švedska i Finska zauzimale neutralan vanjskopolitički stav u regiji, ali rat Rusije i Ukrajine koji je počeo 24. veljače izazvao je promjenu u njihovom pristupu, pri čemu su i javnost i većina političara postali pristalice ulaska u NATO savez.

Finska ima granicu od 1.500 kilometara (932 milje) s Rusijom. Boreći se protiv Sovjetskog Saveza u Drugom svjetskom ratu, Finska je izgubila oko deset posto teritorije, preselila 11 posto stanovništva i platila oko pet milijardi eura (5,24 milijarde dolara) ratne odštete.

Nakon ovih gubitaka, sporazum Finske sa Sovjetskim Savezom doveo je do toga da je zemlja dugo godina bila vojno nesvrstana. Nakon raspada Sovjetskog Saveza 1991. godine, Finska je postala članica Europske unije i prešla na euro, ali nije ušla u NATO.

Dugi niz godina samo je oko 20 posto finske javnosti željelo članstvo u NATO-u. Međutim, nakon ruskog napada na Ukrajinu 24. veljače, postotak Finaca koji podržavaju članstvo u NATO-u porastao je na više od 70 posto.

Nakon što je Finska promijenila pristup i napravila zaokret, i njena susjeda Švedska odlučila je podnijeti zahtjev za članstvo u NATO-u.

Nakon što se borila s Rusijom 1809. godine i izgubila teritoriju današnje Finske u tom ratu, Švedska se nije susrela s Rusijom na bojnom polju skoro dva stoljeća. Zemlja je ostala neutralna i tijekom Drugog svjetskog rata i tijekom Hladnog rata.

Međutim, dokumenti koje je otkrio bivši zaposlenik američke obavještajne službe Edward Snowden otkrivaju da je Švedska bila u tajnom dosluhu sa Sjedinjenim Američkim Državama 1950-ih.

U sklopu njihove suradnje, SAD su se navodno obvezale da će pomoći ako Švedsku napadne Rusija.

U sadašnjem nastojanje Finske i Švedske da pristupe NATO-u, do izražaja su došli prigovori Turske ovim državama zbog toga što nisu zauzele jasan stav protiv terorističkih grupa.

Da bi se bilo koja nova članica pridružila NATO-u, potreban je jednoglasan pristanak svih članica alijanse, uključujući Tursku.

Proces pristupanja NATO-u

Na osnovu člana 10 povelje alijanse, NATO primjenjuje politiku "otvorenih vrata" za zemlje koje traže članstvo u savezu.

U članku se kaže da države koje su potpisnice osnivačkog Washingtonskog sporazuma mogu pozvati bilo koju europsku državu da se pridruži alijansi kako bi doprinijela sigurnosti sjevernoatlantskog regiona.

Međutim, da bi se država pridružila NATO-u potrebno je jednoglasno odobrenje, koje je jednako odobrenju svih 30 postojećih zemalja saveznica.

Članstvo u NATO-u obično podrazumijeva dugotrajan proces u više faza.

Shodno tome, kada država želi da se pridruži alijansi, NATO šalje službeni poziv toj zemlji. Nakon toga počinje proces pristupa u sedam koraka

U prvom koraku, stručnjaci NATO-a i predstavnici pozvane zemlje sastaju se u Bruxellesu i razgovaraju. Na ovim sastancima se razgovara o tome ispunjava li pozvana zemlja političke, pravne i vojne zahtjeve NATO-a, te može li ispuniti ekonomske, vojne, pravne, političke i obavještajne obveze iz članstva u NATO-u. Prema tim pregovorima, utvrđuje se hoće li se pozvana zemlja reformirati kako bi ispunila uvjete i standarde NATO-a.

Za drugi korak, pozvana zemlja šalje službeno pismo namjere generalnom tajniku NATO-a i izjavljuje da prihvaća obveze članstva u NATO-u. U slučaju potrebe reformi, pismo namjere podrazumijeva i plan njihovog provođenja.

Za treći korak, NATO priprema dodatne protokole o pristupanju Washingtonskom ugovoru. Time je ugovor o osnivanju saveza, na neki način, ažuriran. Ove protokole potpisuju članice NATO-a.

Za četvrti korak, protokole moraju ratificirati zemlje članice NATO-a u skladu sa svojim nacionalnim zakonima i procedurama. Proces odobravanja razlikuje se od zemlje do zemlje. Na primjer, za odobrenje u SAD-u potrebno je dvije trećine glasova Senata, dok formalno glasanje u britanskom parlamentu nije potrebno.

U petom koraku, sve države članice, nakon završetka procesa ratifikacije, šalju obavještenje SAD-u, gdje se nalazi ugovor, da su prihvatile protokole koji predviđaju pristupanje nove države članice.

Kada se sve ove faze završe, u šestom koraku, generalni tajnik NATO-a poziva novu članicu da se pridruži alijansi.

Konačno, nova članica završava svoj nacionalni pravni proces i podnosi svoj pristupni dokument i postaje članica NATO-a.

Prošlog mjeseca je generalni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg rekao da će “ako odluče da se pridruže, Finska i Švedska biti srdačno dobrodošle, i očekujem da će taj proces ići brzo”, ali je nejasno koliko bi taj proces mogao biti skraćen, posebno kada se uzme u obzir da su druge članice morale ulagati napore godinama prije nego što su se konačno pridružile savezu.