Charles André Joseph Marie de Gaulle (1890.-1970.) bio je vojnik, državnik i simbol francuskog ponosa kada je u najtamnijim trenucima 20. stoljeća odbio prihvatiti poraz. Bio je general koji je 18. lipnja 1940. iz Londona pozvao Francuze na otpor, osnivač i vođa Slobodne Francuske, predsjednik privremene vlade 1944.-1946., utemeljitelj Pete Republike i njezin prvi predsjednik od 1959. do 1969. - de Gaulle je ostavio neizbrisiv trag na Francusku i svijet.
De Gaulle je rođen 22. studenoga 1890. u Lilleu u katoličkoj i patriotskoj obitelji. Od djetinjstva je sanjao o vojnoj karijeri, pa je diplomirao je na Saint-Cyru sa samo 22 godine. Borio se u Prvom svjetskom ratu kod Verduna, gdje je 1916. ranjen i zarobljen.
Između ratova postao je jedan od prvih zagovornika profesionalne, pokretne vojske i uporabe tenkova u masi. Njegova knjiga "Prema profesionalnoj vojsci" (1934.) bila je proročanski točna - Heinrich Guderian ju je proučavao, a francusko vrhovno zapovjedništvo ignoriralo.
Kada je Njemačka napala Francusku 10. svibnja 1940., pukovnik de Gaulle zapovijedao je 4. oklopnom divizijom i izveo nekoliko lokalno uspješnih protunapada kod Montcorneta i Crécy-sur-Serrea, čime je privremeno usporio njemačko napredovanje.
Unaprijeđen je u brigadnog generala i imenovan zamjenika tajnika za obranu. Umjesto predaje, 17. lipnja odletio je u London. Dan poslije, u radijskoj poruci BBC-a izgovorio je povijesne riječi: "Plamen francuskog otpora ne smije i neće se ugasiti." Vichyjev sud osudio ga je na smrt u odsutnosti.
Od nekoliko stotina dragovoljaca stvorio je politički pokret i vojnu silu koja je do 1944. uključivala desetke tisuća vojnika Slobodne Francuske i stotine tisuća pripadnika unutarnjeg otpora. Francuzi su se pod njegovim vodstvom borili u Africi, na Bliskom istoku i konačno na svom tlu od 1944. godine
Churchill ga je zvao "Jeanne d'Arc s antenama", Roosevelt "la belle prima donna". De Gaulle je inzistirao da Francuska bude tretirana kao velika sila i njene trupe 25. kolovoza 1944. uđu prve u oslobođeni Pariz.
Nakon oslobođenja vodio je privremenu vladu, uveo opće pravo glasa za žene i nacionalizirao ključne industrije. No 20. siječnja 1946. podnio je ostavku zbog slabosti i nestabilnosti Četvrte Republike. Godine 1958., kada je Alžirski rat zemlju doveo na rub građanskog sukoba, ponovno je pozvan da preuzme vlast.
Ustavom Pete Republike stvorio je snažnu predsjedničku funkciju koju je preuzeo 1959. Od 1959. do 1969. proveo je dekolonizaciju subsaharske Afrike, riješio alžirsko pitanje, izveo Francusku iz vojnog dijela NATO-a 1966., dvaput rekao "non" britanskom ulasku u Europsku zajednicu i 1967. u Montrealu uzviknuo "Vive le Québec libre!".
Studentski i radnički nemiri 1968. godine ozbiljno su poljuljali njegovu vlast. U najkritičnijem trenutku, odletio je u Baden-Baden na konzultacije s generalom Jacquesom Massuom kako bi provjerio podršku vojske. Vratio se u Pariz, raspustio Nacionalnu skupštinu i pobijedio na izborima.
Godinu dana kasnije, 28. travnja 1969., nakon poraza na referendumu o regionalizaciji, podnio je ostavku.
Povukao se u Colombey-les-Deux-Églises, pisao memoare i odbijao počasti. Umro je 9. studenoga 1970. od puknuća aorte. Pokopan je skromno u Colombeyu, prema vlastitoj želji, no 800.000 ljudi došlo je na državni komemorativni obred u Parizu.
De Gaulle je Francusku spasio od nacionalnog poniženja 1940., od političkog kaosa 1958. i od podređenog položaja u hladnoratovskom poretku. Ostavio je nuklearno odvraćanje, neovisnu vanjsku politiku i ustav po kojem Francuska i danas živi. Za neke je bio arogantan i autoritaran, za većinu "najveći Francuz 20. stoljeća". Njegova rečenica "Francuska ne može biti Francuska bez veličine" i danas odjekuje.
