Treba li Francuska novog de Gaullea?

Izlaskom iz Drugog svjetskog rata na pobjedničkoj strani, Francuska je dobila novog Napoleona u liku generala Charlesa de Gaullea. Iako zasluge za oslobađanje Francuske u prvom redu pripadaju američkim, potom i britanskim snagama, de Gaulle je Francuzima služio kao antagonist sramotnoj (nekima i pragmatičnoj) ulozi Phillipea Petaina, čelnika kvislinške višijevske Francuske.

Po izlasku iz Drugog svjetskog rata, francuski politički sustav je bio u mnogome različit od onog današnjeg. Većinu ovlasti je imao parlament, dok je predsjednik bio ograničen u svome djelovanju. To je činilo plodno tlo za brojne političke krize i bezbrojne koalicije i vlade formirane nakon II. svjetskog rata za vrijeme francuske Četvrte republike. Ne želeći gubiti ratnu slavu u političkim intrigama, de Gaulle se povlači u mirovinu i pisanju memoara.

Tu bi i ostao da početkom pedesetih godina nije počeo rat u Alžiru – koloniji koju su Francuzi smatrali prirodnim produžetkom francuskog europskog teritorija. Bijes koji se desetljećima taložio među Alžircima je uzrokovan klasičnim kolonijalnim eksploatacijskim pristupom po kojem se Francuzi nisu puno razlikovali od Britanaca, Portugalaca ili Nizozemaca. Pored toga, u Alžiru je živio velik broj doseljenih Francuza kolokvijalno nazvanih Pieds Noirs (Crna stopala) čija je prisutnost i povlaštenost homogenizirala arapska plemena i stvorila zajednički cilj – oslobođenje od kolonijalnih okova.

Kako je rat između alžirskog FLN-a (Front nacionalnog oslobođenja) i Francuske sve više bjesnio, tako je politička kriza bujala. Dok su vojska i kolonisti bili nepopustljivi u viziji Alžira kao francuskog teritorija, javnost je sve više podupirala izlazak iz rata zbog ogromnih materijalnih, financijskih, ali i ljudskih gubitaka.

De Gaulle – ubojica muha

Nestabilne francuske vlade su padale kao kule od karata, te je vojni puč postao izvjestan. na kraju se i dogodio, bez krvi doduše, kada predsjednik Rene Coty prihvaća „dobronamjerni“ savjet francuske vojske da na čelo države dođe Charles de Gaulle. Već u starosti, s aurom ratnog heroja, de Gaulle se pučistima iz redova francuske vojske činio savršenim za provođenje njihovih ciljeva bez obzira na posljedice.

Međutim, de Gaulle je imao drugačije mišljenje. On je iskoristio svoje instaliranje na mjesto francuskog predsjednika za ubijanje dvije muhe jednim udarcem.

Na veliko razočarenje vojnih tvrdolinijaša, de Gaulle je započeo pregovore s alžirskim FLN-om svjestan da ne postoji scenarij po kojemu Francuska može dobiti taj rat. Time je dobio masovnu potporu francuske javnosti, što je iskoristio i za „ubijanje druge muhe“ – rješavanje političke nestabilnosti kao kronične boljke Francuske nakon II. svjetskog rata.

Jedan od uvjeta za preuzimanje vlasti je bio uvođenje predsjedničkog sustava koji je u Francuskoj opstao do danas, poznatog i kao Peta republika.

Revolucija je opet pojela svoju djecu, pa su pučisti iz redova francuske vojske nestali s položaja, a u najmanju ruku se može reći kako su izgubili utjecaj koji su imali u javnosti do dolaska Charlesa de Gaullea.

Hollande – pukovnik ili pokojnik

Kao i pedesetih godina XX. stoljeća, Francuska je opet pred velikim iskušenjima. Izrazito nepopularni predsjednik François Hollande već je odavno proglašen gubitnikom na slijedećim predsjedničkim izborima, a novonastala situacija sa slučajem Charlie Hebdo bi mogla to i potvrditi, osim u slučaju da zaista pronađe rješenje za sve veću opasnost od domicilnih terorističkih prijetnji. I dok s jedne strane prijete islamisti iz francuskih geta, s druge strane raste moć francuskih „šešeljevaca“ – Nacionalnog fronta.

Nesumnjivo je kako će napad na redakciju Charlie Hebdo prouzročiti porast ksenofobije u Francuskoj i time proširiti glasačku bazu već opasno popularne Marine le Pen, predsjednice Nacionalnog fronta. Do idućih predsjedničkih izbora u Francuskoj je ostalo nešto više od dvije godine, ali je sigurno da će rasplet „Charlie Hebdo“ krize značajno utjecati na rezultate izbora.

De Gaulleova Peta republika i predsjedničke ovlasti ipak nisu ponudile dugoročnu stabilnost na političkoj sceni, posebno kad se između stranaka lijevog i desnog centra čiji se kandidati mijenjaju na predsjedničkoj poziciji umiješa netko treći. Krajnja desnica dolazi u liku Marine le Pen, i ne treba sumnjati da će ona neodlučnim Francuzima ponuditi svoju viziju rješenja krize. Pitanje je hoće li Francuzi, kao Amerikanci za vrijeme Georgea mlađeg Busha, pristati na smanjivanje vlastitih sloboda za korist borbe protiv terora.

Napad na redakciju Charlie Hebdo je možda početak, a možda i kraj opasnosti koja prijeti Francuskoj sa strane vjerskih fanatika, ali i krajnje desnice. Sve ovisi o Hollandeu koji bi rješenje trebao potražiti u de Gaulleovim memoarima i „ubijanju dvije muhe“. Hollandeova će reakcija odrediti ne samo njegovu političku sudbinu, već i sudbinu Francuske, a potom i politički i ideološki smjer Europe.