Obljetnica: Masovni egzodus Hrvata iz Iloka nakon mučnog referenduma

Na današnji dan prije 35 gofina, 17. listopada 1991. u hrvatskom Iloku je ispisana jedna od najtragičnijih stranica Domovinskog rata. Pod prijetnjom oružjem, kolona od osam tisuća civila – mahom žena, djece i staraca – napustila je svoj grad.

Oni koji su odlučili ostati na svojim ognjištima narednih će šest godina živjeti pod okupacijom… Oni, naime, koji nisu odmah pobijeni.

Uvodno poglavlje katastrofe počelo se ispisivati još u ožujku 1990. godine, kad velikosrpski mediji optužuju demokratski izabranu hrvatsku vlast da "juriša na mrtve Srbe", odnosno oskvrnjuje grobove njihovih predaka u Iloku.

Radilo se, naime, o incidentu na lokalnu pravoslavnom groblju, kad su nepoznati počinitelji srušili nekoliko nadgrobnih spomenika. Mnogima je bilo jasno da su taj događaj inscenirali Srbi, u želji da za njega optuže iločke Hrvate.

Grad s najmanje Srba

Prema predratnom popisu iz 1991., grad Ilok imao je 6.775 stanovnika. Hrvati, kojih je bilo 4.248 ili 62,7%, činili su apsolutnu većinu, a Srba je bilo 484 ili tek 7,14%.

Ilok je bio jedan od rijetkih gradova slavonsko-srijemskog prostora u kojem Srbi nisu bili najbrojnija manjina. U gradu je, naime, živjelo čak 1.157 Slovaka (17,08%).

Hrvatima u Iloku krv u žilama se sledila i bilo je posve jasno da je rat na pomolu nakon četničkog skupa u baranjskom selu Jagodnjaku u travnju 1991. gdje je Milan Paroški, zastupnik u parlamentu Srbije izjavio: " One koji kažu da ovo nije srpsko možete ubiti kao kera pored tarabe" kao i : "Ovo je srpska zemlja i njima (Hrvatima) mora biti jasno da su oni dođoši".

Nakon pokolja hrvatskog stanovništva početkom listopada u obližnjem selu Lovasu koje je administrativni dio općine Ilok, branitelji Iloka dobili su ultimatum od JNA da predaju oružje i grad u ruke Srba.

Najistočniji hrvatski grad bio je odsječen od ostatka Hrvatske i u okruženju JNA, a u okolnim hrvatskim selima već su počinjeni brojni zločini nad Hrvatima.

Nakon zločina u okolnim selima, Bapskoj, Šarengradu, Sotinu i drugima, nitko nije gajio iluzije o onome što slijedi. Da stvar bude gora, grad je bio pun civila iz tih mjesta, koji su spas potražili upravo u Iloku.

Mučni referendum

U gradu je 13. listopada održan referendum na kojem se 71 % stanovništva izjasnilo protiv predaje oružja JNA. Pitanje referenduma bilo je jesu li za zajedničko iseljenje iz mjesta zbog krizne situacije. Za progonstvo se izjasnilo 73 % građana umjesto za život pod okupatorskom armijom.

Treba uzeti u obzir da je to bila situacija kad je grad bio potpuno okružen, a prva slobodna teritorija udaljena je 50 km. Svaki oružani otpor bio bi uzaludan, a situaciju je dodatno otežavala činjenica da je grad bio pun civila iz okolnih mjesta koji su spas pronašli u Iloku.

U Šidu je dan kasnije u prisustvu generala JNA Dragoljuba Aranđelovića i članova europske komisije potpisan Sporazum o iseljenju hrvatskog stanovništva iz grada Iloka. Ultimatum je da se grad 17. listopada do 16 sati grad mora napustiti.

Toga dana u 7 sati, uz nazočnost promatrača, predano je oružje armiji, dok se je oko 8 sati počela formirati prognanička kolona traktora, osobnih automobila, teretnjaka i kombija.

Šest godina pod okupacijom

Grad je napustilo oko 8000 stanovnika. Duga kolona automobila, traktora i pješaka, pod navodnom zaštitom JNA, kreće preko Bosne u Vinkovce. Oni koji su odlučili ostati, njih oko 1200, šest godina živjeli su pod okupacijom.

Prema riječima fra Marka Malovića, jedinog svećenika na okupiranom teritoriju Podunavlja koji će obavljati svoju svećeničku dužnost uz mnoge prijetnje smrću sve do mirne reintegracije , prijetnje tjelesnim ozljeđivanjem i smrću, privođenja na saslušanja i mučenja, u čemu su prednjačili "beli orlovi", bile su uobičajena pojava.

Hrvati su na rukavima morali nositi bijele marame (praksa viđena u holokaustu), a kuće su im označene bijelim krpama. Za njih je uveden policijski sat, zabrana kretanja bez propusnica...

Ilok je pod okupacijom ostao do 15. siječnja 1998. godine, kad je vraćen matici Hrvatskoj. Erdutskim sporazumom, postignutim u američkom Daytonu toga dana, Hrvatska je pristala na mirnu reintegraciju okupiranoga dijela hrvatskoga Podunavlja, a istodobno su srpskoj zajednici u njemu bila zajamčena sva manjinska i druga prava.

Sporazumom je dogovoreno da Vijeće sigurnosti UN-a uspostavi prijelaznu upravu do integracije navedenoga područja u Republiku Hrvatsku. Nakon toga, tek dio prognanika vratio se u svoje domove.