''Prema novom zakonu, ako si ikada imao problema sa zakonom ili dokumentima, a izađeš iz Amerike, pri povratku te mogu staviti u proces deportacije. Moj slučaj je sljedeći: u SAD sam došao kao petogodišnjak, izbjeglica iz BiH. U srednjoj školi jednom su me zaustavili policajci, a ja sam kod sebe imao vrećicu marihuane. Osuđen sam na uvjetnu kaznu 2007. Nakon njezina isteka život mi je nastavio teći normalno. Imao sam zelenu kartu, svi dokumenti bili su mi važeći, nakon srednje škole pronašao sam posao, s vremenom sam u njemu napredovao… Dolaskom Donalda Trumpa na vlast, taj detalj iz mladosti odjednom je postao ogroman problem'', priča za zagrebački Večernji list Sandro Silajdžić, koji je u Ameriku je došao kao petogodišnjak, izbjeglica iz BiH, a kojeg je ICE deportirao u Hrvatsku jer posjeduje hrvatsku putovnicu.
''Prije desetak godina prijatelj me zvao da idemo na nekoliko dana odmora u Kostariku. Kad smo se vratili u Ameriku, agent na aerodromu počeo me ispitivati: "Jesi li ikad bio u zatvoru? Jesi li ikad kažnjavan?" Rekao sam da jesam, davno, prije više od 15 godina. Pitali su me jesam li ikada bio na imigracijskom sudu. Rekao sam da nisam, jer to nije bila neka opasna situacija, nego uvjetna kazna iz mladosti. Međutim, taj agent je rekao da će me za svaki slučaj poslati pred imigracijskog suca, da on vidi što dalje. To je bilo 2014. godine. Od tada sam se svake godine, dok se sud ne riješi, trebao javljati na aerodrom da mi produlje privremene dokumente. U to vrijeme nisam imao odvjetnika. Mislio sam – govorim engleski, znam njihov sistem, izaći ću pred suca i reći da je ovo bezveze, da me agenti na aerodromu samo maltretiraju i da idemo dalje. Tada još nije bilo naznaka da bi išta moglo poći krivo'', rekao je.
Rođen je u Derventi 1989. godine. Gotovo cijeli rat proveli su u BiH, a zadnju godinu u Makarskoj.
''Majka mi je pričala da smo bili u kampu kojim je upravljala Hrvatska vojska i da su joj tamo neki UN-ovi vojnici rekli da postoji crkveni program preko kojeg su ljudi dobivali izbjeglički status u Americi. Izvadila mi je hrvatsku domovnicu, obavila proceduru i mi smo po toj osnovi došli u SAD u prosincu 1995. Prvo smo otišli u Dayton. Tamo nam je jedna crkva dala smještaj i najosnovniju podršku. Ja sam krenuo u školu, učiti engleski, a majka i baka su pokušavale naći posao. Nakon dvije godine majka je čula da u Michiganu ima puno naših ljudi pa smo se preselili u Trenton, u predgrađu Detroita. Tek tamo počeli smo pravi život. Nakon srednje škole počeo sam raditi za jednu kamionsku kompaniju kao dispečer i broker. Pronalazio sam terete za kamione – autodijelove, hranu, bilo što što stane u prikolicu. To bih onda davao našim vozačima ili prodavao drugim kompanijama. Dobro smo živjeli, imali smo sve. Imali smo i kuću, ali 2008. bila je ona velika kriza s bankama. Povećali su kamate i majka je izgubila kuću pa smo prešli u stan. Majka mi je umrla 2018., a baka još 2004. Obje su imale rak. Sada sam sam. Nemam braće ni sestara. Imao sam puno prijatelja u Americi, radio sam, imao dom... sve sam izgubio'', rekao je.
Kaže kako je bio svjestan da postoji taj "mali kriminal" iz mladosti.
''Ali u Americi se u međuvremenu mnogo toga promijenilo, trava je sada legalna, prodaje se u trgovinama. Kad sam bio u srednjoj školi, nije bilo problema ako imaš do 30 grama, ali ja sam imao 36 grama. Zbog tih šest grama viška ispalo je da sam prekršio federalni zakon. Sudac mi je objasnio kako je sve više od 30 grama isto kao da si imao 300 ili 3000, ali bilo mu je jasno da nisam nikakav kriminalac i dao mi je samo uvjetnu kaznu, da se opametim. Kada je istekla, nastavio sam normalan život, plaćao poreze... Nakon tog zaustavljanja na aerodromu 2014. uvijek bih prije puta nazvao graničnu policiju, tipa: "Hej, ljudi, mogu li napustiti zemlju?" A oni bi rekli: "Da, samo neka ti potpišu uvjetni ulazak kad se vratiš." To je bio proces od petnaestak minuta, potpišu ti dokument, udare pečat i dobro došao kući'', rekao je.
Kaže kako je kada je Donald Trump ponovno postao predsjednik u siječnju 2025. njegov jednogodišnji dokument istjecao 1. svibnja.
''Ja sam tog dana prije posla otišao na aerodrom produljiti dokumente i tada su me uhitili. Cijeli dan su me držali u internacionalnom dijelu aerodroma, onom za imigrante, a navečer su me stavili u ćeliju. Ujutro su rekli: "Dobili smo poziv od ICE-a da te zadržimo. Naš nadređeni htio te pustiti, govorili smo im da ne vidimo problem, ali šefovi u ICE-u su inzistirali da te zadržimo i odvedemo u pritvor."'', rekao je.
Dodaje kako je ICE inzistirao da ga odvezu u Youngstown, okružni zatvor u Ohiju.
''Tamo je ponovno pokrenut moj slučaj, iako sam skoro čitav život proveo u Michiganu i sve mi je bilo tamo. Odvezli su me na imigracijski sud u Clevelandu, kod potpuno novog suca, koji mi je odbio odrediti jamčevinu jer sam kao klinac imao kaznenu prijavu. Drugi razlog bio je taj što sam napuštao zemlju. Nisu me smatrali državljaninom ni osobom koja stalno boravi u SAD-u. Po novome, ako i nakratko izađeš iz zemlje, ti si samo stranac koji se vraća, mogu s tobom što požele'', rekao je.
U zatvoru su ga držali osam i pol mjeseci.
''Mjesec i pol u Ohiju, u okružnom zatvoru, gdje imaš Amerikance, imigrante, kriminalce, sve je pomiješano. Onda su me 15. lipnja stavili u avion i vratili u Michigan, u kojem su upravo otvorili detenciju za ljude koje uhićuje ICE. Stigao sam drugi dan nakon otvaranja. Bio sam tamo od 16. lipnja pa sve do 7. siječnja ove godine'', naveo je.
Kaže kako su čuvari u zatvoru bili ''friško zaposleni službenici koji su donedavno radili u Walmartu ili lokalnoj trgovini''.
Pojasnio je, između ostalog, zašto nema američko državljanstvo.
''U SAD smo došli 1995. godine. Proces je takav da čekaš pet godina, pa apliciraš za državljanstvo. Mama i ja došli smo u imigracijski centar da započnemo taj proces 11. rujna 2001. u 8 ujutro. Tornjevi blizanci pogođeni su negdje između 9 i 9.30 istoga dana. Sjećam se da su američki vojnici ušli u zgradu s puškama i rekli: "Federalni lockdown. Svi van. Danas nema intervjua, nema ničega. Zatvaramo zgradu. Dogodio se teroristički napad." Od tog dana stalno smo bili u nekom procesu za državljanstvo. Zadnji put kad sam provjeravao mamin status, bili smo u procesu finalizacije i čekali na zakletvu. To je onaj dio kad predaš zelenu kartu, položiš prisegu i postaneš državljanin. Došli smo tako blizu, ali mama je preminula 2018. i ja sam tada trebao pokrenuti proces ispočetka. Međutim, ostao sam potpuno sam i to me emotivno pokosilo. Sjećam se da sam samo radio i pokušavao se oporaviti. Onda su 2020. i 2021. došli COVID-19 i ostali problemi i ponovno se nije moglo ništa obaviti. A nije se ni činilo presudnim jer sam bio situiran, imao sam hrvatsku putovnicu za putovanja svijetom i zelenu kartu za povratak kući. To je funkcioniralo sve do tog jutra kada sam došao na aerodrom po produljenje dokumenata. I nikad se nisam vratio'', rekao je.
U Zagrebu je, kaže, bio samo jednom u životu, 2017. godine kada je iz Amerike otišao na putovanje Europom.
Rekao je kako mu je sada cilj pronaći posao ali i kako su mu socijalne službe rekle kako mora imati stan ili adresu prije nego što dobije bilo kakvu pomoć.
''Pa sad pokušavam vidjeti mogu li naći posao na daljinu u Americi, gdje još uvijek imam bankovni račun i plaćam porez, uštedjeti novac, unajmiti stan... Ali problem je što me ovdje nitko neće zaposliti samo s putovnicom, a to je jedini dokument koji imam'', rekao je Silajdžić i naveo kako samo želi raditi i normalno živjeti.
