Tribunal postavio standarde postupka, ali ne i pomirenja

Nakon 24 godine rada Haškog tribunala, oni koji su imali uvid u većinu dokaza nekadašnjih zaraćenih strana s prostora BiH, Srbije i Hrvatske, navode da je taj sud ''uspostavio standarde za neka buduća zbivanja''.

Neki branitelji koji su zastupali interese optuženih za najteža kršenja međunarodnog prava, uključujući genocid i zločin protiv čovječnosti, naglašavaju da su njihovi branjenici imali odgovarajuću obranu i da Tribunal raspolaže dokazima Armije Bosne i Hercegovine (ABiH), Hrvatskog vijeća obrane (HVO), Vojske Republike Srpske (VRS), Hrvatske vojske (HV), kao i Vojske Jugoslavije (VJ).

Dok neki branitelji smatraju da bi nacionalni sudovi u BiH, Srbiji i Hrvatskoj uradili bolji posao, drugi misle da je Tribunal bio šamar tim sudovima kada su u pitanju procesuiranja najtežih kaznenih djela.

Osobe koje su preživjele genocid, za koji je Haški tribunal utvrdio da se dogodio 1995. u Srebrenici, smatraju da je ova međunarodna institucija osnovana radi žrtava. Iako imaju niz zamjerki na njihov rad, ipak misle da je presudom Ratku Mladiću, nekadašnjem zapovjedniku VRS-a, “sveukupna slika popravljena”.

Osim genocida, Tribunal je sudio za zločin protiv čovječnosti, kršenje zakona i običaja ratovanja, kao i teške povrede Ženevskih konvencija. Svoja vrata Tribunal zatvorio 21. prosinca. Ukupno je optužio 161 osobu s prostora bivše Jugoslavije, od kojih je 90 osuđeno.

Edina Rešidović, koja je u više predmeta u Tribunalu bila glavni branitelj, smatra da je prednost bila što su se mogli obratiti svim državama ili njihovim vojskama koje su bile uključene u ratna događanja i time pristupiti dokazima.

''Bilo tko da kaže kako njegov branjenik nije imao mogućnost adekvatne obrane, mislim da se ne oslanja na činjenice i istinu koja je bila vođena u postupku pred tim tribunalom'', ističe odvjetnica Rešidović, koja je 1996. počela postupati kao branitelj pred Tribunalom.

Benefit karijerama

Fahrudin Ibrišimović, također branitelj pred Tribunalom, smatra da su uspostavljeni standardi za neka buduća zbivanja, i svakako opomena za osobe koje ulaze u ratne sukobe da će jednog dana izaći pred lice pravde.

On, kao i odvjetnica Rešidović, ima vrlo pozitivna iskustva u suradnji s Tribunalom.

''Nisam ni očekivao da će Tribunal pomiriti narode na ovim prostorima i to nije ni bio cilj njegovog osnivanja. Cilj je bio da se osobe koje su počinile teške ozljede humanitarnog prava i međunarodnog prava izvedu pred lice pravde. To je na kraju ostvareno, i da nije bilo Međunarodnog suda, ta lica vjerojatno nikada ne bi odgovarala za ono što su počinila'', pojašnjava Ibrišimović.

Branitelj Goran Mikuličić smatra da su se oni koji su sudjelovali u radu Tribunala suočili sa određenim novim pravnim postupkom i primjenom prava u odnosu na domaće zakonodavstvo, što je ujedno i benefit njihovim karijerama.

Prema Mikuličiću, odvjetniku iz Republike Hrvatske, Tribunal je ''apsolutno ispunio svoju svrhu''.

''Osnivanje i rad Tribunala je bilo za dobrobit svih naroda koji su na području bivše Jugoslavije sudjelovali u ovim nesretnim ratnim događajima. Da smo mi u regiji imali uređenije zakonodavstvo i pravosudni sustav, Haškog tribunala uopće ne bi trebalo biti. Ali, s obzirom da smo takvi kakvi smo, dobro je da je međunarodna zajednica formirala jedan takav tribunal'', ističe Mikuličić.

Branitelj Aleksandar Lazarević iz Srbije, koji je sudjelovao u više postupaka u Tribunalu, kaže da bi on više volio da smo ''mi sami sudili počiniteljima ratnih zločina'' i naglašava da je sama činjenica postojanja Haškog tribunala velika sramota za sve zemlje u regiji.

“Postojanje Haškog tribunala je značilo – ‘vi niste sposobni da sami sudite počiniteljima kaznenih djela ratnih zločina u ratnim događajima 90-ih’. Postojanje Haškog tribunala je bio šamar pravosuđima Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Makedonije'', kaže Lazarević.

On smatra i da Tribunal ''nije baš doprinio pomirenju'', naglašavajući da je u postupcima omogućavano ljudima da se brane, onako kako hoće i kako mogu.

''Ljudi su iznosili kompletnu svoju obranu onako kako su oni smatrali da je shodno i kako smo ih mi savjetovali'', kaže Lazarević.

Prema njegovim riječima, problem Haškog tribunala jeste to što je praksa postala neujednačena u odnosu na prve predmete i one koji su došli kasnije.

Veliko blago

Ipak, ostavština Tribunala je, kako smatraju branitelji, jedno veliko blago, koje može koristiti budućim generacijama na ovim prostorima.

“U milijunima dokaza koji se nalaze u okviru arhiva Tužiteljstva i Suda, u presuđenim predmetima, nalazi se apsolutna istina svega onoga što nam se događalo, kao i sve one činjenice koje ukazuju na nečiju odgovornost, odnosno nečiju nevinost”, kaže Rešidović.

Prema njenim riječima, ako netko hoće da sagleda činjenice utvrđene u Tribunalu, onda može i društveno i politički da utiče na “naš budući razvoj”.

“Zaostavština Tribunala je bitna radi toga što nas je naučila na određenu proceduru koja je nužno potrebna da bi se razjasnile okolnosti”, smatra Mikuličić, pojašnjavajući da je pribavljena jedna velika masa podataka, kroz dokumentarne i personalne dokaze, i u svakom slučaju je “zlata vrijedna za buduće povijesničare, sociologe pa i vojne stručnjake, da steknu određena znanja”.

Munira Subašić, predsjednica Udruge “Majke Srebrenice”, smatra da je za ocjenu rada Tribunala još uvijek rano jer glavni predmeti nisu došli do okončanja.

''Haški tribunal se formirao radi žrtava i mi jedino možemo dati ocjenu za njihov rad. Rano je još za to jer postoji veliki broj žalbenih presuda, Simatović, Stanišić, Šešelj. Kasnije će biti i Karadžić pa Mladić'', pojašnjava Subašić.

Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću su ukinute oslobađajuće presude, i za ratne zločine im se sudi pred Mehanizmom za međunarodne kaznene tribunale, dok su u apelacijskom postupku predmeti Vojislava Šešelja, koji je nepravosnažno oslobođen, Radovana Karadžića, osuđenog na 40 godina zatvora, i Ratka Mladića, koji je dobio doživotni zatvor.