Tko sve u Europi teži otcjepljenju i neovisnosti

Državna sila protiv održavanja referenduma u Kataloniji o neovisnosti: straže po mjestima održavanja, zaplijena listića - to malo kad dobro završi.

Ali to nije jedina regija u Europi koja teži neovisnosti, piše Deutsche Welle.

Na istoku Europe je raspadom Jugoslavije i Sovjetskog Saveza nastao čitav niz država, dok se na zapadu čini da se nema što promijeniti. Ali to je samo privid jer u mnogim nacionalnim državama kakve postoje već desetljećima ili čak stoljećima, postoje područja koje traže potpunu neovisnost.

Katalonija

Jedinstvo Španjolske je dobrim dijelom zacementirano u doba fašističke diktature Franca. Nikakva lokalna samostalnost nije bila dopuštena, a zabranjena je bila i upotreba lokalnog jezika ili dijalekta. U demokratizaciji Španjolske je i Katalonija dobila visok stupanj kulturne i političke autonomije, sve do pokrajinskog parlamenta. Ali za 7,5 milijuna Katalonaca to nije dovoljno. Mnogi žele svoju vlastitu državu, prije svega iz ekonomskih razloga. Jer to je za Španjolsku bogata regija: tamo se stvara oko 20% španjolskog BDP-a, ali mnogi u Kataloniji imaju dojam da ih se „cijedi" i njihov novac odlazi negdje drugdje.

Baskija

Težnja za neovisnošću Katalonaca dobrim dijelom je posljedica i pomoći koje Madrid šalje upravo u ovu pokrajinu i u pripadajuću pokrajinu Navarra sa glavnim gradom Pamplonom. Ova je pokrajina zapravo oduvijek bila među najsiromašnijima u Španjolskoj, ali tek je tamo dugo trajao pokret za potpunu neovisnost. Baskijski jezik i njegovanje kulture je bilo za doba Franca najstrože zabranjeno, ali tamošnja nacionalna oporba je bila i mnogo borbenija. Baskijska ilegalna organizacija ETA je u pedesetak godina bila odgovorna za smrt više od 800 ljudi i tek 2011. se ETA odrekla nasilja. Cijena koju je platio Madrid je visok stupanj neovisnosti za tu pokrajinu, također i financijski. Pokrajina se novčano podupire, a porez koji se tamo ubire gotovo čitav i ostaje u toj pokrajini. Ne samo terorizmom, nego kasnije i politički je Baskija težila potpunoj neovisnosti, ali referendum održan u prosincu 2014. je bio proglašen tek „simboličnim činom". Jer po ustavu Španjolske: referendum može raspisati samo vlada u Madridu, što nije i nema namjeru učiniti niti u Baskiji, niti sada u Kataloniji.

Škotska

Možda nigdje drugdje na zapadu Europe nije izgledalo tako vjerojatno da će se morati tiskati nove zemljopisne karte kao u slučaju Škotske. Način kako je Kraljevstvo Škotske dospjelo pod englesku krunu prije tristotinjak godina nipošto ne spada u slavnija poglavlja prošlosti tog otoka, ali na referendumu 2014. na kojeg je pristao i London, mnogi koji su odavno težili neovisnosti Škotske su ipak doživjeli tijesan poraz. Brexit je opet potakao to pitanje: predsjednica vlade Škotske, Nicola Strugeon je najavila da bi u jesen 2018. opet mogao biti održan referendum jer je većina Škota glasovala za ostanak u Europskoj uniji. Škotska želi još vidjeti kako će teći pregovori o odlasku Velike Britanije iz Europske unije, ali trenutna ispitivanja govore da bi i novi referendum o neovisnosti imao sličan ishod kao i prethodni.

Flandrija

Na posljednjim parlamentarnim izborima u Belgiji 2014. je Novi flamanski savez pod Bartom De Weverom postala najsnažnija politička snaga u toj pokrajini. On je uvjeren da će država Belgija ionako „ispariti", a da bi Flandrijcima bilo bolje bez Valonaca. U svakom slučaju, neovisnost želi postići pregovorima, makar je doista teško reći, što bi nakon toga ostalo od tog europskog kraljevstva. Belgija je ionako sačinjena samo od tri regije: Flandrije u kojoj se uglavnom govori nizozemski, frankofonske Valonije koja obuhvaća i maleni dio Belgije gdje se govori njemački i područja Bruxellesa gdje su oba jezika službena. Po Ustavu, sve tri regije se moraju složiti da Belgija potpiše neki međunarodni sporazum – problem smo vidjeli kod sporazuma CETA, Europske unije sa Kanadom gdje se usprotivila Valonija. U slučaju raspada ove kraljevine, naravno da je problem što bi bilo sa Bruxellesom i čitavim nizom Europskih institucija, a tamo je i sjedište NATO-a. U toj zemlji se svako malo mogu čuti rasprave o budućnosti te zemlje i eventualnom priključenju Valonije Francuskoj ili savezu sa Luksemburgom. Ali do sada su ipak nekako još pronalazili zajednički put. 

Padanija

Dok ove težnje za neovisnosti imaju povijesnu ili barem kulturnu nacionalnu podlogu, težnja za neovisnošću sjevera Italije nikad nije postojala u tom obliku i prije svega joj je razlog ekonomija. Pokrajine Lombardija, Aosta, Pijemont, Ligurija, Veneto i Emilia-Romagna sa svojom brojnom industrijom i bankama su zaslužne za najveći dio gospodarstva čitave Italije. Ali još od doba ujedinjenja Italije novac stalno teče sa sjevera na jug – i ne izgleda da će jug ikad  prestati trebati potporu. U devedesetima je Lega Nord tražila potpuno odcjepljenje Pandanije – izvedenica talijanske Pianura Pandana, doline rijeke Po. U posljednje doba je i ta stranka umjerenija i traži tek da sjever sam odlučuje o novcu kojeg zarađuje i šalje manje novaca u Rim.

Južni Tirol

Ovo područje južno od Alpa gdje se donedavno uglavnom govorilo njemački je dugo bila jedna od „najvrelijih" granica Europe. Nekadašnje područje Austro-Ugarske je „prijateljskim" dogovorom diktatora Hitlera i Mussolinija ipak pripalo Italiji, ali i tamo mnogi nisu bili zadovoljni što su postali Talijani. Nakon Drugog svjetskog rata je regiji ipak toj regiji dodijeljena velika politička i jezična autonomija, a i velik dio prihoda kojeg ostvaruje ova inače imućna pokrajina, smije i zadržati. No najnovija dužnička kriza opet je i tamo rasplamsala raspravu o odcjepljenju od ostatka prezadužene Italije i zato pozivaju „Dalje od Rima".

Korzika

Nije sporno kako ovaj otok ima posve osobitu kulturu i jezik, makar ih je francuska država dugo pokušavala potpuno istjerati iz tamošnjih škola i društva. I Korzika je imala svoje ekstremističke pokrete, prije svega FLNC koja je provodila napade na predstavnike i simbole francuske države na tom otoku. 2014. je i FLNC objavio kako obustavlja borbu, ali sukobi time nisu prestali, a niti duhovi se nisu smirili – na obje strane. Godine 2000. se socijalistička vlada Lionela Jospina usudila oprezno predložiti određene mjere autonomije za Korziku što je bilo dovoljno da francuska konzervativna oporba krene na barikade. Jer Pariz strahuje da bi primjer Korzike mogao dati ideje autonomnim težnjama i pokrajina poput Bretagne ili Alzasa. Sve je to nespojivo sa tradicionalnim unitarističkim poimanjem Francuske.

Bavarska

Zamisao o neovisnosti u Bavarskoj je češće vic nego ozbiljni politički program. Konačno, Bavarskoj je i kao svim drugim federalnim jedinicama u Njemačkoj zajamčen velik stupanj neovisnosti (unutrašnja politika, školstvo, kultura...) pa se tako to odnosi i za Slobodnu Državu Bavarsku (Freistaat Bayern) kako je i službeni naziv ove pokrajine. Ali Bavarska je doista uvijek bila „nešto drugo": ova velika pokrajina sa gotovo 13 milijuna stanovnika bi imala više stanovnika nego jedna Švedska, a sada je i jedna od gospodarski najsnažnijih u Njemačkoj. Zato je i tamo prije svega problem preraspodjele imutka između bogatih i siromašnijih pokrajina u Njemačkoj, gdje Bavarska uvijek mora plaćati. Političar CSU-a Vilfried Scharnagel je 2012. objavio i knjigu „Bavarska može i sama" u kojoj se zalaže za odlazak Bavarske iz njemačke federacije, ali ta ideja ipak nema veću podršku među stanovništvom.