Što sve mete Pelješki most pod tepih?
Društvenim mrežama počeo se širiti status Darka Petrešina iz Sarajeva u kojem se osvrće na svu galamu oko Pelješkog mosta.
''Kako dobar tajming za jednim mostom pomesti pod tepih činjenice da živimo u zemlji s najvećom stopom nezaposlenosti, najmanjih plaća, najlošije zdravstvene i socijalne politike, najkraćih autoputeva i najdužih redova ispred veleposlanstava'', navodi, između ostalog, Petrešin u svojem osvrtu kojeg druđtvenim mrežama dijele stotine ljudi.
Osvrt prenosimo u cijelosti.
Dvadeset i kusur godina nakon rata mi sebe svijetu predstavljamo kao žrtve. A svijet ne voli žrtve. Svijet voli pobjednike. Dvadeset i kusur godina nama su pelješki mostovi metla kojom sve svoje nesposobnosti, pogrešne procjene, katastrofalne politike guramo pod tepih. Dvadeset i kusur godina naša sposobna djeca grade svjetske ekonomije jer ovdje za njih mjesta nema. Sposobni a ne podobni.
Hrvati grade most i zatvaraju nam slobodan pristup međunarodnim vodama i eto tu nam je i kraj. Gotovo je. Propali smo. Jesmo ali odavno. U svojim skučenim mozgovima.
Kazu ostat ćemo tamni vilajet. Volio bih da budemo poput nekog od europskih tamnih vilajeta. Poput Slovačke naprimjer. Zemlje čije cjelokupno stanovništvo možeš naseliti u pet avenija oko Central Parka a 2016-te su proizveli 1,040,000 automobila. Da. Milijun.
Poput Austrije velike "pomorske sile" koja je postala jedna od top europskih turističkih zemalja. Ili možda Švicarske? Nizozemska, Francuska, Njemačka i osamnaest gradova i još najmanje toliko mostova na rijeci Rajni koja je nekad razdvajala a danas spaja, na putu od Roterdama do Basela nije spriječilo Švicarce da brodovima u 2015. preko luke u tom gradu Baselu kojem je blizi Pariz nego more, uvezu i izvezu 6,33 milijuna tona roba i dobara i pretovare 103,000 brodskih kontejnera. Nevjerojatno zar ne?
Dok se malo ne odmakneš od naše Bosne ponosne zapravo nisi ni svjestan gdje je svijet otišao i kuda ide. Jedan od gradova uz rijeku Rajnu je i Freiburg. Grad na koji je jednog novembarskog predvečerja četrdeset i četvrte preko 200 savezničkih aviona koji su poletjeli iz Engleske i doletjeli preko Francuske, ispustilo 14,525 bombi u svega pola sata. Sravnilo ga do temelja. Desetljećima poslije taj grad je jedan od top turističkih gradova. Kojeg li apsurda najveći broj turista je upravo iz navedenih zemalja. Bonjour Europe!
Nisu Nijemci, Švicarci, Austrijanci, Slovaci postali to sto jesu kukanjem, tužakanjem i šupljom spikom tipa "drugarice učiteljice oni me zezaju". Ne. Postali su to što jesu ispravnim i progresivnim politikama, čvrstim stavom, inteligencijom, marljivim radom, upornošću, obrazovanjem, promjenom mindseta, vizijom, strategijom, pameću, brendiranjem države! Postali su to sto jesu jer su kreirali društva u kojima vrijedi samo jedno. A to je koliko znaš i umiješ toliko vrijediš.
"Molimo vas da uz Vas CV ne prilažete fotografiju. Ne zanima nas da li je Vas nos kriv, imate li plave ili zelene oci i da li je vaša koza crna, bijela ili žuta. Ne zanima nas Vas background i to da li ste useljenik ili starosjedilac. Zanima nas samo da li ste kvalificirani za ovaj posao ili ne" ne tako davno pročitao sam ovo na oglasnoj ploči gradske uprave grada Freiburga. Mindset. Ili prevedeno na bosanski: mentalitet, način razmišljanja, mentalna predispozicija, mentalni sklop. Nešto sto nama nedostaje. Nešto što nam deset luka i milijun kontejnera ne može nadomjestiti. Nešto sto moramo promijeniti prije nego srušimo f***ing most!
Učini sto možeš, s onim što imaš, ondje gdje jesi rekao je jednom jedan velikan. Šta možemo učiniti da nas prvo susjedi a onda i svijet pođu doživljavati kao ozbiljnog partnera a ne kao zemlju vic? Kao ozbiljnog igrača a ne pokislog misa? Znamo li koja je to karta? Na koju boju odigrati? Vrijeme će izbora. Dvadeset i kusur godina jedna karta sigurno dobiva. Ona nacionalna. Vitalna. Provjerena. Dvadeset i kusur godina laži i petljanja ,loših izgovora i nespretnih opravdanja. E tu nam je kraj!
Oh, kako dobar tajming za jednim mostom pomesti pod tepih činjenice da živimo u zemlji s najvećom stopom nezaposlenosti, najmanjih plata, najlošije zdravstvene i socijalne politike, najkraćih autoputova i najdužih redova ispred ambasada.
Ko je kriv?
Krivo je more.
I jedan most.
Good morning Bosnia where ever you are!
