Prozirna priča iz prozirnih kutija godinu dana poslije

Bosna i Hercegovina 7. listopada ''slavi'' točno godinu dana nakon izbora bez nove izvršne vlasti. Kao i uvijek, samoprozvani lideri, koji osudu jednih na djelovanjem s drugima nazivaju koalicijama, još nisu pronašli zajednički jezik iako imaju zajednički cilj – držati u rukama unaprijed zacrtane i obećane resore kako bi se utjecaj držao na istoj razini na kojoj počiva već posljednjih dvadesetak godina.

Komšićeva sjena

Svu sjenu na izborne rezultate na drugim razinama zasjenili su rezultati za članove Predsjedništva BiH. Naime, u izbornoj noći očito je bilo kako SDA u svojem stožeru prati rezultate za svojeg kandidata Šefika Džaferovića te za Željka Komšića iako njih dvojica nisu bili nikakvi rivali. Potom će Komšić još jedan mandat početi kao veliki kamen spoticanja za ovu zemlju te kao još jedan od simbola da su u BiH važniji nečiji porazi nego stvarne pobjede. Komšić je, naime, govorio da mu je jedini cilj da čelnik HDZ-a BiH ne bude u Predsjedništvu.

Dovelo je to do prosvjeda koji su pak zanijemili nakon organizirane spontanosti u Mostaru i nakon kampanje što se širila društvenim mrežama ''Not my president''. Također, potrudile su se niže razine vlasti proglasiti Komšića nepoželjnom osobom, ali, nakon analiza, utvrdilo se da Komšić nije niti u ranijim mandatima boravio na tim područjima pa mu to nije donijelo ništa loše. Iz HDZ-a BiH je poručeno kako je ''Komšić kandidat onih Bošnjaka koji ne vole BiH''.

Izgubljeno Sarajevo

Potom je zapelo na svim drugim razinama pa su se u Federaciji nastavila natezanja između SDA i HDZ-a BiH, koji su tek proteklog tjedna napravili korak naprijed kad je u pitanju vlast u HNŽ-u. Taj kaos iskorištava se tamo i gdje su stvari čiste pa se unutarstranačke nesuglasice ogledaju u zastoju formiranja vlasti, a u stvari su, kako i uvijek, na djelu obične borbe za fotelju.

Zanimljivost prošlogodišnjih izbora je to što je SDA prvi put izgubila vlast u Kantonu Sarajevu od kud je najavljen veliki obračun s najvećom bošnjačkom strankom, a pojedini analitičari navode kako je upravo gubitak Sarajeva jedan od razloga zašto SDA ne želi ili ne žuri toliko (u) vlast. Klimavo je i u Zenici i u Tuzli.

Nakon izbora, očekivano, uslijedile su izjave čelnika kako će poštivati izbornu volju, a evo godinu dana nakon listića koji su po prvi put padali u prozirne kutije, nitko još nikome nije stisnuo ruku.

Vlast na državnoj razini trpi nesuglasice oko godišnjeg plana za NATO, kojeg SDA stavlja kao uvjet a kojeg ne prihvaća SNSD pa je odigrana predstava za javnost oko 12 principa koje su nastojale ostvariti tri stranke osuđene jedna na drugu. Ostvaren je samo jedan princip, a to je onaj posljednji, da ako ne bude dogovora dogovor ne vrijedi.

Federacija čeka državu

S druge strane, Federacija čeka državu, ali i zeleno svjetlo za Izborni zakon koji je Hrvatima u vlasti prioritet. No, partneri u vlasti se nećkaju oko toga pa su najnovije poruke kako SDA, uz podršku drugih, građanskih stranaka, neće pristati na to. Traži se da se uspostavi vlast pa rješava to pitanje, no Hrvati traže da se pitanje riješi pa zasjedne u vlast.

I dok politiku još uvijek zabavljaju Komšić natezanje Izetbegovića s Dodikom na državnoj razini i Čovićem na federalnoj, dvije županije trpe natezanja. HNŽ trpi zbog preslika federalnog natezanja, a HBŽ je izložena novom natezanju HDZ-ovih struja. Građani do tada, kao i s vlašću – jer razlike skoro da i nema – pate.

Istodobno, tu i tamo, spomene se i Mostar, ali svako malo izbori u tom gradu, koji bi trebali biti održani sljedeće godine, padnu u sjenu visokih razina.

Ideja nema

Bosanskohercegovačka javnost, navikla na politički cirkus u koji se umotala država, ne mari puno za to što još nema vlasti i što se recimo dogodio presedan pa je Denis Zvizdić zauzeo i zakonodavnu i izvršnu vlast. Država funkcionira na privremenom financiranju, Republika Srpska, koja je ustrojila vlast, neprestano spominje kako joj otežava ovakva zemlja da ide naprijed, Federacija se navikla na kaos.

Prosvjeda nema, ideja za izlazak iz krize isto tako, a jedini izlaz mnogi vide u odlasku pa se tako nesposobna zemlja ne trudi ni pobrojati one koji su otišli. A kako i bi kada nikada službeno nije prebrojala one koji žive u njoj.

Iako odbrojavamo godinu dana od izbora, još nismo oborili rekord. Nakon izbora 2010. godine mudrim glavama trebalo je 15 mjeseci da formiraju vlast. Kako stvari stoje, i kako strani nadgledači ove polukolonije odmahuju rukom, lideri se trude sjesti za stol, a građani zijevaju od dosade, moguće da će pasti još jedan neobičan rekord.