Iako se političari u Bosni i Hercegovini redovito hvale učinjenim svaki put kad je godina na izmaku, građani teško da mogu reći kako se napravio korak naprijed, barem ne onaj koji će donijeti stvarni pomak na bolje običnim životima.

Protekla godina počela je kao i uvijek željama dužnosnika da nam bude bolje, a onda se nakon odbrojavanja i mamurluka počelo s ozbiljnim pripremama za izbore. Tako je 2018., ma što neki govorili, ostala u sjeni predizborne trovačine možda i najotrovnije u posljednjih nekoliko izbornih ciklusa.

Upitnik nad upitnikom

Bosna i Hercegovina odgovorila je na Upitnik Europske komisije. Naravno, država se nije sama sa sobom mogla dogovoriti oko odgovora, kasnili smo, natezali se i na kraju srušili neslavni rekord u dužini odgovaranja da bismo nakon toga dobili nova pitanja. Nikoga više nije ni briga dokle se s tim došlo.

Migrantska kriza pokazala je pak kako se država ne zna nositi s problemima i kako ne postoji nikakva koordinacija među razinama i institucijama. Šlag na migrantski kaos svakako je situacija s prebacivanjem migranata iz Sarajeva u Mostar kako bi se glavni grad očistio pred dolazak turskog predsjednika Erdogana, koji kao da je iznajmio i Sarajevo i Bakira Izetbegovića za potrebe pokazivanja svojih zubi Europi.

To što se nije znalo tko odobrava a tko zabranjuje prelazak migranata iz jednog kantona u drugi, to što vlast jednog kantona nije smatrala potrebnim da progovori o ovom događaju i što je dopustila teške optužbe i tiho prizivala zveckanje, samo je pokazatelj kako mnogi u ovoj zemlji mogu kako hoće, ali i do kad hoće. Nakon kaosa i nakon teških riječi padali su osmijesi kao da se ništa nije dogodilo.

Komšićeva sjena

Kasniji migrantski jadi, nebriga države da ih nahrani, smjesti ili spriječi njihov novi dolazak i ilegalan odlazak, samo su potvrđivali da ovu državu nije briga nizašto osim za one u foteljama.

A onda je došla borba za fotelje i još jednom pokazala kako se vrtimo u začaranom krugu. Izbore u BiH ove je godine, osim priznanja i velikih ''sila'' da nisu bili pošteni i da su obilovali prljavim riječima i igrama, obilježila nova neprijateljstva. Željko Komšić bacio je sjenu na sve što se (dobro) dogodilo u zemlji i ponovno izvukao na stol pitanja od kojih nismo uspjeli pobjeći. Natežemo se ponovno oko prava, legalnosti, legitimnosti i gubimo vrijeme svjesno se sa svih strana skrivajući u svoje kutove ringa bez imalo stvarne želje da sjednemo i riješimo stvari koje nas neprestano guraju na dno svih bezdana. Očito je i sve očitije da nitko ovu državu ne vidi jednako i da svi svima nameću ljubavi prema domovini po svojim pravilima.

Tako se pokazalo da je popis stanovništva 2013. godine rađen bezveze jer ga se nitko nije sjetio staviti u Ustav, a onda se, po dobrom starom običaju, pravila izvlače po potrebi pa se popis iz 2013. malo poštuje, a popis iz 1991. koristi kad zatreba zatezati i brojati smrti i gurati sebe među najveće žrtve.

Prolaz u natezanje

Sjenu je na sve bitno u ovoj zemlji bacila i Dodikova zastava i zastavarenje koje, čini se, neće prestati. Osnovne brige ljudi nabijene su na jarbol, a zeleno svjetlo od NATO-a samo nam je otvorilo još jedan prolaz k novom natezanju.

Obilježilo je ovu godinu i pitanje bez odgovora koje se mjesecima postavlja u Banja Luci. Jedini odgovor bilo je izvlačenje specijalaca na ulice i prizori koji su začinili osjećaj koji nas je pratio cijelu godinu da valjan odgovor na sve što nas muči nikada nećemo dobiti. A, oni koji pamte, sjetit će se da Hrvati, unatoč ozbiljnim najavama, opet nisu dobili tv-kanal.

Godinu je, uz more političkih natezanje, nebuloza dužnosnika, gledanja na narod s neshvatljivih visina, obilježio i bijeg. Iako su se političari branili da su iseljavanje s pojedinih područja podmetanje političkih neprijatelja, kad je postalo jasno da im nitko ne vjeruje, počeli su se pravdati nekim svjetskim trendovima.

Godina dana tapkanja

Ovu je godinu, a tako će nažalost biti i sljedeće, obilježilo je bježanje građana iz države koja je najveći neprijatelj onima koji u njoj žive. Ne postoji nitko u ovoj zemlji, osim naravno podebljanih guzova, tko ne poznaje nekoga da je pobjegao pod tuđe nebo i tuđe sunce.

To što nas u novogodišnjim analizama i čestitkama tješe da smo napravili korake naprijed, da smo ostvarili ovo ili ono, može se okačiti mačkama o rep.

Teško je nabrojati sve što se izdogađalo (u) Bosni i Hercegovini protekle godine. Pokušavajući skinuti aljkavost sa sebe udarali smo po susjedima glumeći silu. Pokazala je država nemar i s trošarinama na gorivo, a građani mlohavost s pokušajem prosvjeda. Padala su poduzeća, centimetar autoputa se nije napravio, klečalo se pred kreditorima i plakalo za pozajmice. Plakalo se zbog izbornih rezultata i škripalo zubima na nove koalicije koje će da se ne lažemo raditi kao i koalicije prije njih prije nego se posvađaju oko plijena.

Istina je da je Bosna i Hercegovina izgubila još jednu godinu tapkajući u mraku i tisuće svojih građana koji su napaćenu trokutastu nakaradu mogli učiniti boljom. Samo, nije ih moglo zapasti od galamdžija kojima je jedino bolje sutra, ma koliko to ofucano i papagajski zvučalo, u njihovom džepu.