Mostar u 2019.: Nemrdanje s mjesta i poneka skraćenica

Staro smeće, stara vlast i malo nade. Tako bi se mogla opisati godina koja je iza Mostara.

Iako se uoči izbora pričalo o tome da bi uz Opće izbore Mostarci mogli zaokruživati i likove za lokalnu razinu, u 2019. ušlo se sa šutnjom uz dobro poznata obećanja da je jedini dogovor stranaka u Mostaru taj da će se dogovarati.

Kao i uvijek, politika u Mostaru nije mrdala s mjesta. Upiralo se prstom u krivce s druge strane, ali rješenje se iskreno nije ni tražilo. Držalo se starih, nametnutih i provjerenih okvira, koja su plijen donosila svima koji su se oko njega vrtjeli. Naprijed se nije išlo, ali je zato puno toga mrdalo unazad uz vječito opravdanje kako se ništa ne može učiniti bez Gradskog vijeća.

Tako su Mostarci bez Gradskog vijeća ostali uskraćeni i za odgovor jesu li skraćenice, koji sadašnji gradski oci i majke ne poznaju, stvarno alarm za trovanje. Vijest o piralenu, koja će potegnuti puno dublju i prljaviju priču o nebrizi za zdravlje i okoliš, uzdrmala je nakratko Mostar. Grad se branio analizama na kojima su bili pogrešni datumi a sve to građane je ponukalo da izađu na prosvjede, ali ih izložilo i novim podjelama jer opet nije nađen odgovor na vječito pitanje – Je li do komunalaca ili do Mostaraca. Uz to, naravno, trebalo je odgovoriti i na ono Tko je pravi Mostarac?.

Odgovor se čeka i iz tužiteljstva prema kojem su upućene kaznene prijave protiv čelnika Grada zbog kršenja zakona pri komunalnim djelatnostima i trovanju građana. Grad je, umjesto na smeće, svalio krivnju na građane da nije prošla kandidatura za europsku prijestolnicu kulture jer su galamili da je grad zatrovan i prljav.

Program kojeg je Grad pripremio nije bio dovoljan za pobjedu. Mostar je ušao u finale, ali je izgubio. Kažu zbog smeća i politike. OHR nije htio čestitati Mostaru ovaj iskorak nakon toliko godina. Čestitao je samo Banja Luci.

Pozornost svih regionalnih medija, osim ušminkanog izvana a uvijek istog iznutra Sajma, privukla je najcrnja vijest posljednjih godina za grad na prljavoj Neretvi. Gašenje Aluminija, nakon mjeseci glumljenja i tjedana sapunice, istjeralo je tisuće ljudi na ulice koji su lutali u prosvjedima dok nisu stali pred zgradu Središnjice. Prvi je to put, zapisat će se u povijesti, da je narod napao stranku i da se jedan čelnik HDZ-a BiH morao skrivati pred gomilom koja ga je gađala bocama i pogrdnim riječima.

Nakon toga, unatoč utjehama, uslijedilo je ono u što nitko nije sumnjao – tvornica je umotana u mrak i nakon prvih golubova s vijestima o sitnim krivcima, nastao je muk. Godina 2019. ostat će upisana crnim slovima u poglavlje svih propasti koje smo doživjeli.

No, galame nije bilo oko gašenja rukometnog kluba, koji je pao bez riječi i bez traženja krivaca. Krivci su se tražili na klupi nogometnog kluba koji je na sreću onih koji vole loptanje, ma koliko ga narušavali likovi iz Akcije VAR, napravio izlet u Europu.

Europski izlet imalo je ime Mostara i u presudi suda u Strasbourgu koja je još jednom potvrdila da Mostarci moraju birati i biti birani. Na presudu su reagirali svi – stranci galameći kako je vrijeme da se bira i domaći kako se ipak ne mogu dogovoriti. HDZ BiH ponavljao je kako nudi prijedloge koji su u skladu s preporukama i presudom, a SDA kako neće ići tako lako i kako treba strance pozvati da nametnu pravila. Kao da Mostaru nije dosta nametanja pravila i onih koji ih ne provode.

Osim nekoliko infrastrukturnih pokušaja, inspekcijskih podviga koji se ne pikaju kad je u pitanju naloženo zatrpavanje mostarske rupe, polusanacije polucesta, kraj godine obilježila je i vijest da zdravlje mostarskog gradonačelnika ipak nije izdržalo sve pritiske.

Tek se tada javio OHR i rekao da moli Boga da Ljubo Bešlić izdrži do izbora. Za Mostarce, bili pravi ili ''krivi'', koje tjera Aluminij, smeće, nemar i nevlast, ne moli nitko. Pa ni oni sami. Valjda u novom desetljeću bude bolje. Gore, čini se, ne može.