Kako su ih birači stjerali u tri lijepe materine

Na ovim izborima dogodila se jedna mala revolucija: mrtvi su konačno ostali kod kuće. Biometrija, skeneri, otisci prstiju i sve ostalo što nam je visoki predstavnik instalirao da bi izbori izgledali kao nešto između njemačke banke i aerodromske kontrole barem su, čini se, suzili prostor za stare balkanske čarolije.

Problem je samo što su živi pokazali još manje interesa. Četrdeset i kusur posto izlaznosti nije izborni rezultat. To je otpusno pismo.

Većina ljudi naprosto više ne želi sudjelovati u predstavi. Ne zanima ih Bakir, Darijana, Denis, Dodik, građanska država, legitimno predstavljanje, treći entitet, peti entitet ni dvadeset sedmi kongres bilo koje stranke.

Ljudi su, u prijevodu, rekli: radite što hoćete. A oni su, naravno, radili.

Bakir je gotov, samo mu još nitko nije ugasio mikrofon

Najveći osobni gubitnik izbora zove se Bakir Izetbegović. SDA nije propala. Naprotiv. Stranačka infrastruktura i dalje radi, odbori znaju svoj posao, kandidati ulaze u parlamente, mašinerija melje. Samo više ne može progurati šefa.

To je već ozbiljan problem. Bakir je postao politički teret koji stranka nosi iz navike, kao stari ormar koji nitko ne želi, ali ga nitko nema hrabrosti izbaciti jer je bio od rahmetli babe.

Birači su ga već nekoliko puta dovoljno jasno upozorili, a sada su mu poruku ispisali velikim slovima: vrijeme je.

Posebno neugodno za Izetbegovića jest ono što radi Semir Efendić. Čovjek nije izmislio novu politiku, nije donio renesansu, nije postao bh. Macron.

Samo je uzeo dobar dio političkog jezika koji je SDA desetljećima smatrala vlastitim privatnim vlasništvom i počeo ga prodavati uspješnije od originala. To najviše boli, jer problem očito nije u proizvodu.

Problem je u prodavaču.

Građanska BiH je preživjela svoje najveće krvnike

Ako je nešto dobro izašlo iz ovih izbora, onda je to činjenica da je konačno načeta jedna od najvećih političkih prevara posljednjih petnaestak godina. Takozvana građanska politika.

Ne građanska ideja. Ona je sasvim legitimna. Nego ono što su od nje napravili Željko Komšić, Slaven Kovačević i cijela vojska profesionalnih branitelja države koji su građanstvo koristili kao ukrasnu foliju preko običnog nacionalizma.

Godinama je formula bila jednostavna: ujutro malo straha od trećeg entiteta, za ručak priča o podjeli države, navečer upozorenje da se sprema konačni udar na Bosnu. Sutradan ispočetka. I sve to, naravno, u ime građanske države.

Kovačevićev izborni potop i Komšićevo naknadno čuđenje što "narod ne želi građansku državu" možda su najbolji mogući rasplet za samu građansku ideju. Jer možda sad konačno dobije priliku da je zastupa netko kome građanstvo ne znači: nas je više, pa ćemo odlučiti umjesto vas. 

Lučić je dobio prazan gol i pogodio korner zastavicu

A onda Zdenko Lučić. Oporba među Hrvatima dugo nije imala bolju priliku. HDZ BiH je na vlasti toliko dugo da su čitave generacije odrasle, iselile, dobile djecu u Njemačkoj i počele dolaziti samo za Božić, a da se politička struktura nije bitno promijenila.

Materijala za opozicijsku kampanju ima koliko hoćeš: javna poduzeća, stranačka zapošljavanja, natječaji, rodbina, kadrovske križaljke, općine koje stare i prazne se, institucije u kojima je članska iskaznica često korisnija od diplome.

Lučić je mogao mjesec dana samo čitati popis problema i vjerojatno bi prošao bolje. Ali ne. On se odlučio baciti u genetiku. Majke, očevi, izvanbračna djeca, čistačice, UDBA, krvna zrnca, obiteljska stabla.

Kampanja čovjeka koji je trebao predstavljati političku promjenu završila je kao svađa za stolom poslije četvrte ture. I onda se ljudi čude što je završio gdje je završio.

Darijana nije briljirala. Samo nije poludjela.

Darijana Filipović nije vodila spektakularnu kampanju. Nije ni trebala. Dovoljno je bilo stajati sa strane i gledati kako se konkurencija sama udara lopatom po glavi.

Uz nju stoji HDZ BiH, sa svim svojim teretom: desetljeća vlasti, nepotizam, klijentelizam, stranačka kontrola institucija, javna poduzeća koja često izgledaju kao obiteljske firme i sve ono zbog čega se godinama iz Hercegovine i Središnje Bosne odlazi prema Zagrebu, Münchenu, Stuttgartu i dalje. Ništa od toga nije nestalo.

Ali Filipović je napravila ono što Lučić nije.

Nije svaki dan izmišljala novi razlog da birač kaže: ma nemoj me zajebavati.

Vodila je čistu, kontroliranu kampanju, bez valjanja po privatnim životima protivnika, bez obiteljskih stabala i bez političke psihijatrije. Ponekad je dovoljno samo ne biti najgori kandidat u prostoriji.

HDZ je odradio ostatak.

A biometrija je otkrila da su priče o mrtvima koji glasaju za HDZ potpuno promašene. Zvuči strašno, ali za njih glasaju živi.

Ćaci na svakoj strani

U Republici Srpskoj priča je još jednostavnija. Milorad Dodik i SNSD ponovno su ostali na vrhu, a dio javnosti odmah je počeo sanjariti o tome kako bi sve izgledalo da je pobijedio SDS. Kao da bi se dolaskom druge stranke odjednom promijenila politička matrica.

Ne bi. SNSD i SDS mogu se međusobno klati oko fotelja, kadrova i kontrole institucija, ali kada se podvuče crta, i jednima i drugima politički kompas pokazuje prema Beogradu. Razlika je uglavnom u tome tko je trenutačno poželjniji partner, tko bolje sluša i tko se uspješnije prodaje kao autentični predstavnik Republike Srpske. 

Zato je i cijela dilema "Dodik ili SDS" pomalo smiješna ako se predstavlja kao izbor između dva potpuno različita pravca. Jedni su ćaci, drugi su ćaci. Jedni imaju Dodika, drugi bi ponudili nekog svog, ali bi telefon za političke naputke i dalje zvonio iz istog smjera. Promijenio bi se ton, možda i nekoliko lica, ali teško i adresa s koje se čeka mig.

SDP ima predsjednika. Nema nasljednika.

Najzanimljiviji problemi tek čekaju SDP. Denis Bećirović može pobijediti koliko hoće. To ne rješava pitanje stranke. A pitanje glasi: tko poslije Nermina Nikšića?

Godinama upravljaš jednom od najvećih stranaka u zemlji i iza sebe ne ostaviš nikoga tko ima političku težinu, infrastrukturu i prepoznatljivost da preuzme stvar?

SDP danas ima dovoljno ljudi za izborne liste, upravne odbore i ministarske stolice, ali vrlo malo ljudi za koje bi prosječan birač rekao: ovaj može voditi stranku.

Kad Nikšić ode, počet će prava zabava. Sarajevo na jednu stranu, Tuzla na drugu, lokalni šerifi na treću, ministri na četvrtu. I svi će, naravno, objašnjavati da se bore za jedinstvo SDP-a. Kao i uvijek neposredno prije nego što se svi posvađaju.

I što smo na kraju dobili?

Dobili smo modernije izbore i istu politiku. Bakir je potrošen. Komšićev model građanstva ozbiljno je načet. Lučić je uspio prokockati opozicijski zamah kopajući po tuđim rodnim listovima. HDZ je pokazao da mu protivnik često više pomogne nego vlastita kampanja. Dodik je opet Dodik. A SDP ide prema smjeni generacije za koju se godinama nije pripremao.

Iznad svega stoji onih četrdeset i kusur posto izlaznosti. Ne zato što su ljudi odjednom postali apolitični, nego zato što su predugo gledali iste ljude kako im svake četiri godine objašnjavaju da baš ovaj put odlučuju o budućnosti. Većina je očito odlučila da više ne želi ni slušati.

Biometrija je, dakle, proradila.

Sad još samo treba izmisliti uređaj koji će prepoznati politički leš prije nego što ga ponovno stave na listu.