Glavno vijeće Hrvatskog narodnog sabora Bosne i Hercegovine održalo je danas svoju 18. sjednicu, na kojoj je središnja tema bila problematika prostornog planiranja u Federaciji Bosne i Hercegovine.
O toj temi članove Glavnog vijeća izvijestio je ministar prostornog uređenja u Vladi Federacije Bosne i Hercegovine i voditelj Odjela za prostorno uređenje i infrastrukturu Glavnog vijeća HNS-a BiH Željko Nedić.
Istaknuto je kako ključni problem prostornog planiranja u Federaciji BiH proizlazi iz činjenice da još uvijek nije donesen Prostorni plan Federacije BiH. Naglašeno je pritom da sve županije u Federaciji već imaju usvojene prostorne planove, koji bi trebali poslužiti kao temelj za izradu novog federalnog plana.
Na sjednici je posebno naglašen značaj prostornog planiranja, koji se očituje u racionalnoj raspodjeli prostora, poticanju održivog razvoja, očuvanju prirodnih i kulturnih vrijednosti, unaprjeđenju kvalitete života i demografskih kretanja, planiranju infrastrukture te prevenciji sukoba među različitim korisnicima prostora.
-webp.webp&w=1920&q=75)
Tijekom rasprave istaknuto je kako ključne izazove u području prostornog planiranja čine zakonodavni, politički te proceduralni i tehnički čimbenici. Zakonodavni izazovi proizlaze iz zastarjelih i neusklađenih propisa, koji otežavaju donošenje planskih dokumenata i često zadiru u ustavne nadležnosti drugih razina vlasti.
Politički izazovi, kako je navedeno, ogledaju se u otežanoj suradnji među različitim razinama vlasti te u nedostatku političke volje, što dodatno usporava proces usvajanja prostornog plana Federacije BiH.
Proceduralni i tehnički izazovi uključuju složene postupke donošenja planskih dokumenata, dugotrajne rokove izrade, nedostatak ažuriranih podataka i ograničene institucionalne kapacitete, što u konačnici dodatno usporava cijeli proces prostornog planiranja.
Članovi Glavnog vijeća zaključili su kako prostorno planiranje predstavlja političko, razvojno i institucionalno pitanje od iznimnog značaja. Naglasili su kako se ne radi isključivo o urbanističkim pitanjima, već o upravljanju resursima i razvojem, s jasnim institucionalnim i demografskim implikacijama.
Istaknuta je i zabrinutost da bi se prostornim planiranjem mogla ograničiti lokalna autonomija, upozorivši da kontrola planiranja ujedno znači i kontrolu razvoja. Zbog toga je, kako je zaključeno, riječ o osjetljivom pitanju koje zahtijeva dijalog i usuglašavanje između različitih razina vlasti.
