Deutsche Welle: Bošnjaci, Srbi i Hrvati strahuju od dominacije druga dva naroda

Bosna i Hercegovina, zemlja nekadašnjih ratnih sukoba polako postaje žrtva zaborava. To je greška, piše autor Norbert Mappes Niediek, jer sukob između Srba, Hrvata i Bošnjaka ostaje neriješen.

Ne baš svakog dana ali svake godine u Bosni i Hercegovini ista slika: „Zemlja se raspada!", svi zovu na uzbunu i dodaju: možda će opet biti rata. Povod su uvijek iznova, pa tako i ovaj put, prijetnje jakog čovjeka bosanskih Srba Milorada Dodika. Jednom je to prijetnja referendumom o nezavisnosti srpskog dijela Bosne i Hercegovine, drugi put prijetnja povlačenja svih srpskih predstavnika iz središnje vlade. A sada prijeti time da će u budućnosti ignorirati odluke većine tročlanog državnog predsjedništva u koje je upravo izabran, piše Deutsche Welle.

Dodik prijeti, ili na neki drugi način vrši pritisak, već dvadeset godina. Promijenilo se nije nikad ništa. Ni na gore ali, i to je tajna ponavljajućih provokacija, niti na bolje. Svaka od tri „nacije" ove četveromilijunske države, Bošnjaci, Srbi i Hrvati strahuju od dominacije druga dva naroda. Rezultat je jedna široka blokada njezinih institucija koja samo s vremena na vrijeme i pod jakim pritiscima popušta. I to je sigurno jamstvo za moć serijskih počinitelja kao što je Dodik.

Bezgranično nepovjerenje

U Bosni se jedni zaista plaše drugih i to ne bez razloga. U ratu koji trajao od 1992. do 1995. su se prvo Srbi borili protiv saveznika Bošnjaka i Hrvata, nakon toga su se Srbi i Hrvati udružili protiv Bošnjaka. U međuvremenu je odrasla jedna cijela generacija, temeljitije razdvojena po nacionalnosti nego bilo koja generacija prije njih. No i danas strah, prije svega Srba ali i Hrvata, od dominacije drugih nije iracionalan.

Srbi slove, ne samo u Bosni nego i kod važnih kontrolnih europskih sila kao moralni gubitnici. Oni strahuju, čak i ako su premladi da bi ih se krivilo za rat, od zapostavljanja i šikaniranja. No rat se može mirne duše isključiti. Zemlja je i za tako nešto predepresivna. Prije nego što će li ih netko mobilizirat će mladi Bošnjaci, Hrvati i Srbi spakirati kofere i zajednički sjesti u autobuse koji će ih odvesti u Stuttgart, Köln ili Beč.

Iz frustracije zbog blokada i sporog napretka, među europskim političarima kruže stari recepti što je voda na mlin onima koji uvijek iznova igraju na istu kartu. Jedan od tih recepata glasi: ne bi li bilo pametno razdvojiti ove narode kada je više nego očito da oni ne mogu jedni s drugima? U mnogim zapadnim zemljama je s odobravanjem dočekan prijedlog predsjednika Srbije i Kosova o razmjeni teritorija. Zar ne bi bilo svima lakše da su Srbi i Kosovari svaki na svojoj strani umjesto da konstantno vrebaju jedni na druge? Čist račun, duga ljubav: ova poslovica stječe sve više pobornika, i to prije svega u Bosni i Hercegovini.

Ni čist račun, niti duga ljubav

Narodi u BiH su de facto u najvećoj mjeri razdvojeni. Ono što zajednički odlučuju i čime upravljaju je manje od onog što veže zemlje članice Europske unije. I zemlja je živući dokaz da „čist račun" jamči sve drugo samo ne „dugu ljubav".

Zbog svoje, u ratu iznuđene „etničke čistoće", srpski dio zemlje nije postao nimalo demokratskiji. Naprotiv: toliko dugo dok ovdje različite narodne skupine moraju izići na kraj jedna s drugom, potrebne su institucije i demokratski postupci. Sada, kada su Srbi u svom dijelu zemlje sami među svojima, Dodik može zemlju voditi kao patrijarhalni otac svoje obitelji: bez protuuvjrtna, bez ozbiljnije opozicije. To je vidljivo i po tome da se Dodik uvijek iznova pojavljuje u raznim ustavotvornim ulogama: malo kao šef svoje vlade, malo kao predsjednik a sada kao srpski član predsjedništva. I čak ako se djeca pobune, dovoljna je neka međuetnička provokacija i već su svi okupljeni pod skutima i zaštitom velikog oca nacije.

Etničke podjele, i to pokazuje bosanski primjer, ne donose ništa dobrog. Naprotiv. I u susjednoj Srbiji ili Hrvatskoj pretvorba u čistu nacionalnu državu nije donijela ni cvjetanje demokracije niti je susjedstvo učinilo mirnijim. U Beograd je na vlasti s Aleksandrom Vučićem ponovno jedan vladar čvrste ruke koji ciljanim ubodima u smjeru Kosova uvijek iznova učvršćuje svoju vlast. U etnički manje više homogenoj Hrvatskoj su nacionalizam i mržnja usmjereni protiv, sada gotovo nevidljive, srpske manjine jači nego za vrijeme rata.

Perspektiva zvana Europa

Europska unija je građanima Bosne i Hercegovine kao uvjet za svako daljnje približavanje postavila nekoliko pretpostavki: da se međusobno bolje podnose, da izgrade jake institucije, da funkcioniraju kao država. Do sada nije manjkalo pokušaja europskih sila da discipliniraju autoritarnog Dodika. No oni su svi propali zbog mehanizama straha. Nada da će se nadolazeća generacija riješiti ove aveti se nije obistinila.

Sve je ovo poziv za posezanjem za nekim novim rješenjima. No Europa bi, umjesto da podržava neke nove etničke podjele, trebala i u Bosni i Hercegovini posegnuti za svojim uspješnim receptima rješavanja problema: lokalne sukobe postaviti u širi kontekst i time relativizirati, omogućiti raznolikost i jačati prava pojedinaca. Unutar jedne veće cjeline, kakva je bila Jugoslavija, narodi Bosne i Hercegovine su više manje živjeli bez trzavica. Jedna nova Europa bi mogla opet pružiti takav okvir. Ali uvjet za to je da vjeruje u sebe.

Norbert Mappes-Niediek živi u Grazu i dopisnik je mnogih medija na njemačkom za područje jugoistočne Europe.