Zimske radosti u uzavrelom kotlu

Jesen je počela, iako je u ovom gradu nema. Nikakav prijelaz sa +500 na par stepeni više nule ili ispod. Zima je ovdje već odavno, a narodnog grijanja ima i previše. Svako podgrijava na žeravici svoje skuhano u zadnjih dvije decenije.

Nekad ko dijete sam se iz zabave igrao oduzimanja zemlje, a danas se zemlja oduzima legitimno. Ali legitimno se oduzima građanima. Nadrealisti bi kazali: tražili ste – eto vam ga.

I baš tako eto nam ga narode! Još jedna godina surova, a nova dolazi. Kako kome, neko će da se igra legitimnog oduzimanja zemlje, a djeca na ulicama će da kliču parole i traže novi način da obilježe svoju nevolju. Naučili ih tako, pa umjesto da idu na izlet na neko obližnje izletište, tjeraju ih na ulicu za neko dobro. Koje ne znam. Moje nije.

Hvala im, ali ja sam svoje obilježio davno i dovoljno je veliko, a uz to i malo, da primi sve dobre igrače čista srca, a ove legitimiste da izgura. Građani su postali marionete, a konce su zamijenila užad. Da užad, koja sa vješala vise sa napravljenom omčom u koju samo još glavu treba staviti.

Nismo daleko od toga, jer igrarije su odavno naselile ovo podneblje. Ne nisu to varošarije koje su se emitovale nekad davno na TVSA, gdje su prikazivana opštenarodna veselja. Veselja ovdje nema, jer sa narodom se igra. Igra se podmuklo i licemjerno.

Mjerna jedinica je krvno zrnce B-H-S-O, koje je u svakoga isto kada je gladno i žedno, golo i boso. Takvi smo... većina, bar nas što mislimo iole normalno. Kao po komandi i u stavu mirno stojimo i čekamo da neki brkati major vikne „Razbroj se“.

I već narednog trenutka kao iz ognja sučemo vatru, jer je taj neki drugi lošiji nego ovaj prvi, a treći ipak ništa ne valja ovoj dvojici, a ja sam zlatan iako mi major nudi samo glad, strepnju hoću li sutra imati za štruce.

E pa nećemo se igrati na taj način, ne više. Sit gladna ne razumije, stara je koliko je i vijeka i ljudi, samo danas ljudi to ne razumiju. Moguće je da razumiju ali neće i ne žele da shvate. Svakojaki se ovdje igraju, a nigdje se ne nazire kraj. I kada se približi, sudija svira time out, ili neki tim ubaci Jokera sa klupe koji razbije totalno ekipu protivnika i rezultat je opet nepovoljan.

Svaki puta iznova i iznova... a navijača biva sve manje i manje. Otputuju valjda nekud, na neki normalniji stadion, gdje će dobiti ono što ovdje neće – hljeba bez igara. Valjda će i ti jadni preostali navijači jednog dana shvatiti da su gladni i da je vrijeme da zaposjednu mjesta i okupiraju stadion, dok se utakmica konačno ne završi, ili bar dok im se ne da kakav solidan obrok svakodnevno, a ne mrve sa stolova, kao psetu u sinđiru.

Do tada će legitimna igra oduzimanja zemlje narodu da traje. Kidanje od usta djeci svezanoj na bazi broja krvnih zrnaca, a mi ćemo samo mudro ćutati i gledati kako se sve više približavamo Bijafri iz 80-ih godina.

Do kada ljudi? Do kada će to trajati, da „mudro šutimo o svojoj nevolji“.

Dosta je.