Zamijesi popis i dodaj kvasac!

Popis stanovništva u Bosni i Hercegovini se opasno bliži, i što je start izvjesniji, to je nervoza veća. Kako i ne bi, pune su ga novine, televizija, internet. Facebook gori! Pomalo sve podsjeća na nervozu pred Svjetsko nogometno prvenstvo, start utrke Formule 1, trenutke prije nego pištolj da znak za šprint na 100 metara na Olimpijskim igrama.

Imaš osjećaj, barem te tako svakodnevno uvjeravaju, da nakon Popisa ništa više neće biti isto. A neki već mjesecima zvone da je, bude li suprotno njihovim željama, slijedi nam PPP - Poslije Popisa Potop! Nažalost, potop je već odavno tu, popis bi ga trebao samo čekirati.

U ostalim zemljama Europe, tamo gdje su nacionalna pitanja i prava naroda odavno riješena, popis je uglavnom veliki pain in ass, dosadna statistička forma koja svakih desetak godina dolazi i odlazi, a sve s namjerom da bi se po njemu napravile ekonomske projekcije, komunalna ulaganja, planiranja o razvoju neke regije.

To je periodična radnja u kojoj popisivače i statističare više zanima imate li visoku školu i koju, imate li fina primanja i koja, imate priključak za internet i koji i putujete li i na koje sve kontinente, nego kako se zovete, koje ste vjere i kojem narodu pripadate.

Naravno, pitaju oni u tim zemljama i takve stvari, nije to nešto što ne zanima statistiku i politiku, ali to nije presudno. Jer tamo kod njih si i kao pripadnik naroda i kao građanin već odavno zaštićen, ako si vjernik onda uredno plaćaš crkveni porez, tako da im se popisi stanovništva uglavnom bave za naše pojmove trivijalnim stvarima.

U nas je popis stanovništva, molim lijepo, k'o u biblijska vremena – ili jesmo ili nas neće biti! To je naš trenutak istine kojeg nam predstavljaju kao apsolutnu nultu točku – kao da prije njega ništa nije bilo i kao da nakon njegam ako ne poslušamo, neće biti ništa. 

Nažalost, svi znamo što se dogodilo između ovog i onog davnog, zadnjeg popisa, a neki kao da se boje da će popis stanovništva pokazati koliko im je politika čitavo ovo vrijeme bila pogubna baš za svoj narod.  Pa šminkaj, pozivaj, dozivaj, objašnjavaj, utvrđuj gradivo...

Da, mi volimo reći da smo specifični, posebni, a popis stanovništva bi nam mogao biti jedan od glavnih aduta. Prvo smo kasnili, dok je čitava Europa provodila popis u nas su se prvo iščuđavali pitanjem što će to nama uopće, pa su se svađali hoće li biti entiteski ili državni, s nacionalnim i vjerskim odrednicama ili bez njih.

Izgledalo je kao da nadležni u čudu pitaju - otkud sad popis i što je to uopće, a onda kad su nas ovi iz Europe podsjetili valjda deseti put kako bez popisa ne možemo u zajedničku knjigu s njima, onda su se i naši dosjetili da bismo, prvi put nakon 1991. godine mogli popisati našu stvarnost. A vidiš, naša stvarnost je politika, pa je, logično, popis svuda statistika, a u nas je politika. Iako ga provodi Zavod za statistiku.

Prije svega,  mnogi će popisom stanovništva probati zacementirati ratnu demografiju, drugi će, pak, probati ispravljati propuštene prilike iz rata.  I opet, baš kao u cik ratne zore, osnovna metoda paljenja naroda je strah!

„Ako se vi ne izjasnite ovako i ovako, onda će oni drugi onako i onako, pa nas neće više biti“, „Ne budete li se izjasnili kao taj, taj i taj, onda bi se moglo dogoditi da budete Ostali“..

Za tu prigodu svakojake „sebe svjesne“ persone snimaju prigodne spotove, uvjeravajući svoje da su oni drugi, citiram, din-dušmani i da ako se ne popišu kao, naprimjer, Bošnjaci, ode sve u helać. Nedostaju još samo spotovi u kojima se prijeti kako će ti „otpasti čuna ne budeš li se pisao kako ti kažemo“.

Nakon tolikog nacionalnog buđenja kroz zadnjih par desetljeća, neki su opet, očito,  budni spavali. I dok se u Bošnjaka još dogovaraju tko su, ne spavaju ni ostali. Pozivaju se ljudi da ne zaborave napisati tko su, organiziraju se stranke, javljaju se vođe. To već znate, slušate i gledate svaki dan.

Donedavno sam smatrao da, ako ništa, u čitavoj gluposti  svojstvenoj velikom broju naših zemljaka, barem svaki zna tko je i što je. I da to nikome ne treba posebno napominjati. Da je, valjda, to uspio savladati od čitavog gradiva i kad se ujutro pogleda u ogledalo ili kad se treba izjasniti na šalteru da zna reći tko je i što je. I koja mu je vjera. I jezik i pismo. No, očito i tu mnogi još uvijek trebaju pomoć publike. Pale na guranje.

Onda za takve idu pozivi da se grupiramo, sva tri naroda zovu se na uzbunu, da umjesto od sramote ispod glasa popisivačima kažemo kako smo predugo nezaposleni, predugo slabo plaćeni ili predugo gladni – ponosno kažemo tko smo, koja nam je vjera i koji nam je jezik! Uzdignuta čela! I obvezno da ne zaboravimo zovnuti svu rodbinu, popisati i one koji nisu tu, nego su trknuli na trenutak, nekih dvadesetak godina, do inozemstva.

Uglavnom, mobilizacija je u tijeku. U međuvremenu smo doznali kao se pri popisu zapravo računa na iskrenost domaćina koji će biti anketiran i koji bi trebao dati samo istinite podatke o članovima svog domaćinstva, njihovom broju i ostalim podacima.

A znate nas i istinu, gotovo da smo si sinonimi. Obratiti pažnju na ovo „trebao bi“. Ne, „morao bi“. Faktički bi neki mogli i lagati. Odnosno nadodavati. Možda ćemo opet oživljavati mrtve, kao na izborima, izmišljati djecu, upisivati i one koji su nepovratno otišli vani, popisivati pet puta jedne te iste osobe? Sve u cilju da „naših“ ili „vaših“ ima više, najviše.

Bude li tako, a znate da su kod nas sva sredstva lažiranja uvijek u akciji, moguće je da stanovništvo Bosne i Hercegovine naglo nakon popisivanja skoči za par milijuna. Pa da nas umjesto četiri milijuna nakon izbora bude šest! Ili osam!

Smijte se vi budalastom meni, ali u ovoj je zemlji sve moguće, pa i da se svjesno popišamo na sve postulate popisa stanovništva, na sve tekovine civilizacijskih normi građenih tisućama godina i da lažući malo pomalo, po nalogu s vrha, potpuno uništimo popis stanovništva i učinimo ga trivijalno smiješnim .

Jer, napumpanim brojkama mogu se pokriti stvarni ljudi koji su napustili ovaj jad i čemer, a i oni koji će čim prije otići odavde. Jer, dok se sve prebroji, provjeri i zapiše, koliko će naših sugrađana otići napolje? Mnogo. Previše.

I tako, zvoni se o popisu na sve strane i pritom svi zaboravljamo jedno – da je i naš popis samo popis kao i svi drugi. I da bi i naš popis trebao služiti i nama i strancima da se vidi gdje smo, što smo i kako bi mogli naprijed.

On bi trebao služiti jasnijoj slici za buduća ulaganja stranog i domaćeg kapitala, za projekcije razvoja gradova, općina, entiteta, države. Ali ne, kod nas je jedino važno – tko smo, kako se zovemo i koliko nas je i na kojoj teritoriji zapišalo prostor.

Iskrivili se stranci da nam objasne kako popis stanovništva  nije novi rat. Ali, jok, u nas je popis stanovništva nova  mobilizacija. To bi trebala biti istina što nam je rat napravio i koliko nas je unesrećio, pomaknuo, zbio. Koliko nas nema tamo gdje nas je bilo. Sviju nas. Koji  bi trebao jasno, kao dan ili kao nepovratna tetovaža, pokazati i nama i svijetu gdje smo trenutno.

Ali evo, i prije popisa svima koji su još sumnjali, pokazano je gdje smo. U rezervatu, k'o Apaši. Na dnu kace. Stisnutih mozgova k'o kupusi pred kiseljenje. I gnjilih mozgova, k'o prestario kiseli kupus.

Samo se zvoni o nacionalnom i vjerskom izjašnjavanju. On je neizostavan i treba biti,ne spori to nitko. I ja ću se izjasniti i vjerski i nacionalno i po pitanju jezika. Ali, tiho i civilizirano, bez da nagovaram druge da se pišu kao i ja. 

I na kraju, pored tolike buke oko ove tri točke izjašnjavanja, koga još zanima to što popis postoji i da dadne sliku o radnoj sposobnosti stanovništva, stručnoj educiranosti i trenutnoj ekonomskoj moći pojedinca? Čini se, malo koga. A i zašto bi? Jedino je važno da smo naši i da nas je što više, a kakvi smo - to nije bitno. Jer u ovoj zemlji  se i dalje broje glave, a ne mozgovi.