Upućeno pismo strancima - predloženi principi za promjenu Ustava BiH

Promjene najvišeg pravnog akta jedne države - Ustava, predstavlja najkompleksniji društveno politički pothvat. U BIH je ovaj proces još kompliciraniji jer je sastavni dio našeg ustavno pravnog uređenja i OHR, dakle „međunarodna zajednica“, koju čine predstavnici najutjecajnijih svjetskih sila objedinjenih u PIC-u, a koje prema Bosni i Hercegovini nemaju istovjetne političke stavove, navode iz Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca, Srpskog građanskog vijeća – Pokret za ravnopravnost u BiH, Hrvatskog narodnog vijeća BiH i Foruma parlamentaraca 1992-1996. godine u pismu upućenom parlamentarnim strankama u Parlamentarnoj skupštini BiH, OHR-u i veleposlanicima u PIC.

“Neosporno je da se Ustav BIH mora mijenjati. Izmjene Ustava BIH više nisu stvar volje, želje ili kompromisa domaćih političkih stranaka već međunarodno pravna obveza Bosne i Hercegovine koja proizilazi iz pravosnažnih presuda međunarodnih sudova koje su donesene od 2007-2020. godine, kao i presuda Ustavnog suda i Suda Bosne i Hercegovine. Više od dva desetljeća naše nevladine organizacije stoje na stanovištu da svi građani Bosne i Hercegovine, tj. svi narodi i manjine, moraju imati jednaka prava i obaveze na teritoriji cijele Bosne i Hercegovine. Ovaj princip sadržan je i u dejtonskom Ustavu BIH čiji je sastavni dio i Europska konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama koja je direktno primjenljiva i ima prednost nad svakim drugim pravom u BiH”, navode iz ovih organizacija.

Kako navode, postojeći etno-nacionalni koncept u BIH, koji je posebno izražen kroz ulogu domova naroda na nivou BiH i entiteta je neodrživ jer se pitanje vitalnog nacionalnog interesa u većini slučajeva zloupotrebljava.

''Ovaj institut uglavnom se ne koristi za vitalne nacionalne interese naroda već za ‘vitalne interese’ nacionalističkih političkih stranaka. Također, njime se potpuno potiskuju građanska prava garantirana postojećim Ustavom BiH, što vodi u potpunu etničku segregaciju. S druge strane, praksa je pokazala da je entitetsko glasanje imalo mnogo pogubniji učinak na (ne)razvoj BiH nego zaštita vitalnog nacionalnog interesa. Osnovni problem leži u činjenici da Anex VII tj. povratak protjeranih i raseljenih nije završen te imamo situaciju da je entitetsko istovremeno i etničko glasanje. Februara 2007. godine donesena je presuda UN-ovog Međunarodnog suda pravde iz Haga u procesu BiH vrs Srbija i CG kojom je Srbija presuđena za nesprečavanje genocida nad Bošnjacima u Srebrenici, a potom i niz presuda Europskog Suda za ljudska prava. Europski sud za ljudska prava je u pet odvojenih presuda (2009. presuda u korist Sejdić-Finci protiv BiH, 2014. presuda u korist Azre Zornić protiv BiH, 2016. presuda u korist Ilijasa Pilava protiv BiH I Samira Šlaku protiv BiH, te 2020. presuda u korist Svetozara Pudarića protiv BiH) ocijenio da je Ustav BiH diskriminatoran, praktično prema svim građanima BiH, iz svih naroda i reda ostalih, a kojima se garantiraju sva prava iz Opće deklaracije o ljudskim pravima Ujedinjenih nacija, te iz Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Bitno je istaći da je Europski sud za ljudska prava donio, zaključno s 1. decembrom 2020. godine, 395 presuda protiv Bosne i Hercegovine (BiH), pri čemu su tužbu podnijeli pojedinci ili više njih. Vladajuće stranke, ni nakon više od desetljeća, presude nisu provele”, poručuju.

Donesene presude, koje su obligatorne za državu Bosnu i Hercegovinu, navode, predstavljaju međunarodno-pravni osnov za izmjene Ustava BiH.

“Etnički princip nametnut je flagrantnim kršenjem svih ljudskih prava, agresijom, etničkim čišćenjem i genocidom. Nemamo ambiciju ni pretenziju predložiti konkretna rješenja ili tekstove ustavnih amandmana već želimo ponuditi principe koji bi trebali biti polazna osnova za izradu prijedloga amandmana na Ustav Bosne i Hercegovine. Principi trebaju biti minimalni zajednički sadržaj svim progresivnim političkim snagama BiH, da bi se kao zajednički interes prezentirali prijateljskim državama i potpisnicima Daytonskog sporazuma suodgovornima za stanje i budućnost BiH. Ovdje se prije svega misli na administraciju SAD-a koja je imala odlučujuću ulogu u uspostavljanju mira u našoj zemlji prije 25. godina”, poručuju iz Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca, Srpskog građanskog vijeća – Pokret za ravnopravnost u BiH, Hrvatskog narodnog vijeća BiH i Foruma parlamentaraca 1992-1996. godine u pismu upućenom parlamentarnim strankama u Parlamentarnoj skupštini BiH, OHR-u i ambasadorima u PIC.

U kontekstu naprijed navedenog predlažu sljedeće principe za promjenu Ustava BiH:

1) Uklanjanje sistemske diskriminacije rasprostranjene u cijelom ustavnom uređenju. Navedene presude Europskog suda obavezuju državu da otkloni postojeća ustavna rješenja po kojima su svim građanima koji se ne izjašnjavaju kao pripadnici konstitutivnih naroda uskraćena elementarna građanska i politička prava. Ta prava su uskraćena i pripadnicima konstitutivnih naroda ako ne žive u “odgovarajućem” entitetu. Diskriminacija je široko rasprostranjena i s obzirom na druge kriterije kao što su rodna pripadnost, religijska opredjeljenja, socijalni status, obrazovni nivo i dr.

2) Entiteti u Bosni i Hercegovini, kao administrativni oblici, uspostavljeni su na temelju „faktičkog stanja na terenu“ izazvanog međunarodnim oružanim sukobima, na temeljima etničkog čišćenja, zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava i genocida, i kao takvi su danas neodrživi. Decembra 1995. godine nismo imali presude međunarodnih sudova. Najveći problem u praksi je, pokazalo se, entitetsko glasanje u Parlamentarnoj Skupštini Bosne i Hercegovine.

3) Neprovođenje pravosnažnih sudskih presuda međunarodnih i domaćih sudova, jasno pokazuje da je u BiH na sceni suspenzija vladavine prava, te je u tom smislu neophodno u Ustav ugraditi sve neophodne izmjene kako bi se uspostavila vladavina prava i osigurala potpuna politička neovisnost pravosudnih institucija BIH. U Bosni i Hercegovini funkcioniraju četiri odvojena autonomna pravna i sudska sistema – na nivou BiH, u oba entiteta i u Brčko distriktu BiH. To dovodi do neujednačenih pa i do suprotstavljenih pravnih rješenja i do neujednačene sudske prakse, pa time i do neravnopravnosti građana. Zbog toga se moraju kreirati ustavna rješenja da do toga ne dolazi.

4) Ustavom definirati princip sankcioniranja negiranja genocida i zločina protiv čovječnosti.

5) Ustavom je nužno precizno odrediti prava koja se štite institutom vitalnog nacionalnog interesa/nacionalnog veta u zakonodavnim tijelima države i nižih nivoa vlasti.

6) Izmjenama Ustava mora se precizirati onemogućavanje paralize njenih institucija te afirmirati građanski karakter društva i jačanje demokratske države po uzoru na sve demokratske države u Europi i svijetu.

“Odlučivanje o ustavnim promjena mora se vratiti u institucije sistema, u Parlamentarnu Skupštinu BiH koja će u rasprave uključiti nevladin sektor, akademsku zajednicu, medije i najširi krug građana. Bosna i Hercegovina je više stotina godina bila multikonfesionalna i multinacionalna zemlja u kojoj je bogatstvo različitosti bila prednost. Jedinstvo različitosti je i danas u najvećoj mjeri način života u njoj. Ustav Bosne i Hercegovine to mora sadržavati, promovirati i omogućavati”, stoji na kraju pisma.