U Stupnom Dolu grade budućnost uz sjećanje na ubojstva 38 mještana

U Stupnom Dolu, selu nekoliko kilometara udaljenom od Vareša, ovog mjeseca se obilježava 31. godišnjica zločina koji su počinile snage Hrvatskog vijeća obrane (HVO), kada je ubijeno 38 mještana – među kojima petero djece – a kuće, s ljudima u njima, zapaljene.

Adisu Likić su s još 17 njenih susjeda i članova obitelji pripadnici HVO-a, nakon napada na Stupni do 23. listopada 1993., zatvorili i zapalili u ljetnoj kućici. Ubrzo su nastavili dalje prema selu. Kada je dim počeo ispunjavati kućicu, Adisina majka i još jedna susjeda su pronašle sjekiru i razvalile vrata. Dalje su pobjegli prema šumi.

"Nas osamnaestero smo preživjeli živu lomaču", kaže Adisa.

Stanovnici Stupnog Dola prisjećaju se događaja prije više od tri desetljeće i navode da ratnih događanja na ovom području nije bilo do ovog zločina, usprkos sukobu HVO-a i Armije BiH koji je 1993. eskalirao u drugim općinama.

"Nije nitko očekivao"

Mještani se prisjećaju kako se tijekom 1992. do listopada 1993. živjelo prividno normalno sa susjedima Hrvatima, sve dok u Vareš nisu došle izbjeglice iz Kaknja, kada počinju verbalna dobacivanja.

Od mještana je HVO tijekom 1993. tražio da predaju oružje, ali su predstavnici Mjesne zajednice to odbili.

"Iznad Stupnog Dola je selo Mir, hrvatsko selo, gdje su svaki dan prolazili, hodali, išli svojim obavezama prema Varešu, nije bilo nikakvih problema", kaže Adisa koja je išla u srednju školu u Vareš tijekom 1992. i 1993.

Adisu Likić i ostale stanovnike je iznenadio napad HVO-a u jutarnjim satima, a nitko nije ni slutio opseg zločina koji će uslijediti u narednim satima – ubojstva 38 osoba.

"Nije nitko očekivao, svi smo bili u nekom jutarnjem filmu. Selo je opkoljeno sa svih strana, što je pješadija, a podršku su imali s Peruna, Bijelog Borja, s većim oružjem, gdje su pucali na selo", kaže Adisa dok pokazuje lokacije s kojih je pucano na selo prije nego su vojnici došli do kuća.

Stanovnici Stupnog Dola kažu da se najprije začula granata za koju smatraju da je bio znak za napad, nakon čega je počela pucnjava.

Ona se s roditeljima, bratom i ostalim susjedima sklonila u podrum jedne obližnje kuće, kada su pred objekt došli pripadnici HVO-a.

"Kad su došli tu pred podrum, izveli su nas sve i razdvojili žene i djecu na jednu, i muškarce na drugu stranu", priča Adisa i navodi da su djevojke odveli silovati i seksualno zlostavljati, te da je bilo male muške djece koja su sve to gledala.

"I, na kraju, ubili su još jednu ženu. Njih su poslije bacili u vatru i zapalili, a nas žive zapalili u ljetnoj kućici", prisjeća se sugovornica Detektora.

Paljevine nisu pošteđeni ni drugi objekti, među kojima je stara kuća Nizame Likić koja priča da se s djecom i svekrom sakrila u podrum nove kuće.

Sve kuće u Stupnom Dolu su zapaljene, zločina prvi su svjedočili pripadnici UNPROFOR-a kojima je HVO nekoliko dana kasnije dozvolio da uđu u selo. Uz izgorjele kuće, pripadnici mirovnih snaga tada nalaze izmasakrirana i zapaljena tijela mještana. Početkom studenog 1993. snage HVO-a napuštaju Vareš, kada ovo područje oslobađaju pripadnici Armije i ulaze u selo.

Ukupno 111 godina zatvora

Haški tribunal je zbog zločina u Stupnom Dolu osudio Ivicu Rajića, bivšeg zapovjednika Operativne zone HVO-a u Kiseljaku, na 12 godina zatvora nakon priznanja krivice, kao i šestoricu bivših političkih i vojnih zvaničnika takozvane Herceg-Bosne na ukupno 111 godina zatvora.

Državni sud je na 15 godina zatvora osudio Miroslava Anića zvanog Firga, bivšeg pripadnika Jedinice za posebne namjene "Maturice" u sastavu brigade HVO-a "Ban Josip Jelačić" iz Kiseljaka, dok su presudama županijskih sudova osuđeni još jedan bivši pripadnik "Maturica" – Dominik Ilijašević zvani Como na 14 i nekadašnji pripadnik vareškog HVO-a Ermin Ćurtić na pet i po godina. Ilijašević je prije 11 godina iskoristio zavodske pogodnosti i pobjegao u Hrvatsku.

Presudama je utvrđeno da je Rajić pripadnicima jedinica "Maturice" i "Apostoli" iz Kiseljaka dao naređenje za napad na Stupni Do, koji su do ovog mjesta došli sa dodijeljenim vodičima, među kojima je bio Ćurtić.

Stanovnici razočarani

Stanovnici Stupnog Dola ne kriju razočaranost u pravosuđe zbog malog broja procesuiranih zločina, a posebno što su vlasti omogućile Ilijaševiću da iskoristi zavodske pogodnosti i pobjegne iz BiH. Predsjednik Mjesne zajednice Stupni Do, Emir Likić, navodi i da pravosuđe nije dovoljno obraćalo pažnju na lokalne jedinice HVO-a.

"Ima ljudi koji su ih prepoznavali, njih je više bilo, jer nije mogao jedan ili dva voda iz Kiseljaka da napadnu. Oni su preuzeli automatski komandu u Varešu, zato je Ivica Rajić odgovarao u Hagu", kaže nam Emir Likić.

Iz Državnog tužilaštva su za Detektor potvrdili da imaju u radu predmet koji je u fazi prijave i istrage, a odnosi se na događaje na više lokaliteta, između ostalog i na Stupni Do.

U Stupnom Dolu – od prijeratnih oko 260, prema riječima predsjednika ove mjesne zajednice – danas živi oko 80 stanovnika.

Obnova uništenih kuća je započela nekoliko godina po okončanju rata u BiH, nakon čega se i stanovništvo počinje vraćati na svoja ognjišta.

U ovom mjestu je bilo i 10-ak srpskih kuća, koje su njihovi stanovnici napustili. O njihovom boravku svjedoči pravoslavno groblje koje su članice Udruženja "Žene Stupnog Dola" ogradile i uredile, što je bila jedna u nizu njihovih aktivnosti u ovom mjestu od 2008., a koje ženama pomaže da prebrode traume iz prošlosti.

Okrenuti zajedničkoj budućnosti

Usprkos obimu zločina, mještani Stupnog Do i općine Vareš okrenuti su zajedničkoj budućnosti sa svojim susjedima Hrvatima, i za suživot na ovom području kažu da je na zavidnom nivou. Želja im je, kako kažu, samo da se otkrije čija je bila ideja da se u oktobru 1993. sravni sa zemljom Stupni Do, selo koje tada nije imalo nikakvog strateškog značaja.

"Samo je bitno imenovati, imena i prezimena, razdvojiti zločin i zločince od normalnog naroda, da bi ovaj narod opstao i živio. Drugačije ne možemo opstati", naglašava Nizama Likić.

S njom se slaže i Adisa Likić koja navodi da se Bošnjaci Stupnog Dola s komšijama Hrvatima druže i obilaze, osim što surađuju, i da se zbog borbe za egzistenciju svojih porodica manje bave nekadašnjim problemima.

"Osobno, nikad zaboraviti i oprostiti neke stvari neću, ali ja moram živjeti 2024., sjećati se 1993., tako da idem naprijed", zaključuje Adisa.