Šutnja i nenaloženo novinarstvo u BiH

Kad smo prijatelj i ja nakon jedne književne večeri u jednom kafiću jednoj mladoj kolegici, koja je odrađivala praksu na radiju kojeg godinama spašavaju a godinama propada, poručili da je pravo vrijeme da uzme izjave jer su se svi nakon modernih stihova okupili za šankom, ona nam je rekla kako neće, jer joj nije naloženo.

Ni svjesna nije bila, ona koja je tada na diktafon snimila čitav program, pa čak i narudžbe koje smo davali konobaru, da je otkrila veliku tajnu novinarstva u BiH. Ne radi, ako ti nije naloženo. Umjesto da je, uz minute i minute snimljene poezije i namještene opuštenosti poete, uzela izjave organizatora, same zvijezde večeri i ponekog posjetitelja odnosno oca, majke i rodbine pjesnikinje, mlada nada novinarstva snimila je program, pa neka se tamo netko misli šta i kako s materijalom.

Nedokazive istine 

Danas, kada mnogi staju pred slobodu medija i pred obranu medijskih kuća i kućica u BiH, od kojih velika većina prokišnjava, malo tko se zapitao koliko je obrana i zaštita novinarskih vrijednosti zakasnila i koliko je licemjerna. I koliko uopće vrijednosti u današnjem trokutastom novinarstvu ima.

Jer, novinarstvu je u zemlji triju nedokazivih istina odavno sve naloženo i najveće vijesti dolaze izdiktirane kako bi zaštitnik jednog stada, preko zaštićenog medija, opalio šamar drugom vlasniku stada, provukao savezništvo s trećim te, prije preuzimanja, opalio po državnoj firmi u kojoj su u proteklom mandatu sjedili neki drugi ljudi. Ono što se istraži u velikoj većini je u stvari produžena ruka politike za obračun s nepodobnima i odavno prekriženima u nečijoj računici. S druge strane, ako se što i istraži, pa ispliva u novinarskim recima, uvijek padne u vodu šupljim demantijima, mudrim komentarima čitatelja i još šupljem pravosuđu. Jer, u zemlji triju nedokazivih istina, sve je napad i laž, pa i istina.

A sustav je, kao i sve drugo u BiH, ubio i novinarstvo. Lokalne radio-postaje osnovane su u svakoj općini s ciljem informiranja javnosti, a kad je informiranje o zračnim uzbunama, kretanjima naših snaga i uzmicanju njihovih prestalo, prestalo je i novinarstvo i nastao začarani krug hranjenja redakcija što prokišnjavaju i branjenje općinskih vlasti koje ju hrane. Tako nikome ne pada na pamet u šuškavom eteru prozvati kakvog (grado)načelnika za nerad, nemar i kriminal jer pilanje grane na kojoj se sjedi nema smisla.

Poluvidljivo novinarstvo 

Isti recept primjenjiv je na višim razinama i u višim medijima. Osnivači osnuju, te s vremenom nevidljivim koncima svako podizanje ruke na bunt, pretvore nevidljivim tokovima novca u podizanje ruku uvis. Na predaju. Tako radija, koja se spašavaju pred izbore, trpe snimljene pjesničke nebuloze, a mladi novinari u startu se pretvaraju u neplaćena čangrzala, koja se ni za plaću ne znaju izboriti, ako im nije naloženo.

Stoga je licemjerna galama zaštitnika poluvidljivog novinarstva i nevidljive slobode, kojom se selektivno brane redakcije, a ne brani se isprostituirana profesija. Ista ona profesija koja je, prije izvikanih napada pred dodjeljivanje stranih grantova, trebala biti pred osudama zbog mlohavosti, prepisivačine i zanemarivanja pravila.

Jer, kako zaštitnici slobode i novinarstva komentiraju da napadnuti na dan nakon napada, kad su najveći i najsvetiji, nekome ukradu zaštićenu fotografiju? Kako komentiraju da se tiskovina, koja se diči važnošću za narod, tiražom, opremom, ljudima i profesionalnošću puni tekstovima koje za njih drugi pišu? Kako zaštitnici slobode komentiraju da se na mržnju pojedinaca odgovara kolektivnom mržnjom i kako se u galamama o govoru mržnje galami mržnjom? Pa tako imamo one koje se smije mrziti i one koji smiju mrziti. Sredine, opet, nemamo.

Uši sve trpe 

Dakle, novinarstvo na mržnju odgovara mržnjom, na laž lažima, na zapovijedi onih na čijim granama sjede apsolutnim, apsolutnim klimanjem glavom, a na jad u koji se zaglavila profesija šutnjom. Jer, uši trpe sve, a prazni novinarski džepovi malo toga, pa se tako umjesto u kritičare i prokazatelje, mediji pretvaraju u duge jezičine onih zbog kojih nam je ovako kao nam jeste, zbog kojih još uvijek krčka čorba mržnje i postaju gori od njih.

Tko, što, gdje, kako i zašto davno je nestalo iz novinarskih redaka, a u novinarskim pričama, posebno onim za šankovima kad se umorni jezici kapljicom raspletu, sve se svodi na nezadovoljstvo, pa bi svi svugdje pisali osim u svom mediju. Jer tamo ih, kažu, nešto guši, pa moraju dignuti ruke na predaju. A ništa im drugo osim dizanja ruku i saginjanja leđa, valjda, nije naloženo.