Sudac Suda BiH komentirao slučaj Radončić i ''ugledni'' odvjetnici

Sud Bosne i Hercegovine objavio je komentar suca Suda BiH Branka Perića koji je upozorio da od dana uhićenja bivšeg ministra sigurnosti BiH i predsjednika SBB-a Fahrudina Radončića ne prestaju javni istupi "uglednih" odvjetnika bivših sudaca i tužitelja o sudskom slučaju i njegovom pravnom i političkom kontekstu.

Komentar prenosimo u cijelosti.

Prvo se, ničim izazvan, oglasio odvjetnik Vlado Adamović sa tezom da će "u zatvor ići ili Radončić, ili neko od tužitelja". Teza odvjetnika Adamovića bila je udarna vijest na naslovnoj strani "Avaza".

Očigledno je trebala čitatelju sugerirati zaključak da je lišenje slobode gospodina Radončića bilo nezakonito, zbog čega u zatvoru treba završiti tužitelj. Potom su uslijedile izjave odvjetnika Vasvije Vidović, koja se pojavljivala kao branitelj osumnjičenog Radončića, u kojima se tvrdi da se "protiv Radončića vodi politički montiran proces", s objašnjenjem da je "postupajući tužitelj dao nalog za uhićenje, a da nije ni vidio izvještaj o počinjenom kaznenom djelu".

Do slučaja Radončić nikada nije bilo ovakve 'harange' odvjetnika na tužiteljstvo i sud! Nije se na ovako eksplicitan i ružan način govorilo o ljudima i institucijama pravosuđa. Nisu se koristile teške riječi i olake kvalifikacije. U dosadašnjoj praksi odvjetnici su slične teze čuvali za nastupe u sudnici, ili su ih u javnim kritikama koristili bez spominjanja svojih klijenata i predmeta koji su u tijeku. Hoću reći, bilo je nekog profesionalnog dostojanstva i etike u odvjetničkom poslu.

Znam da će kolege odvjetnici dobiti osip čitajući ove redove. Mogu da od riječi do riječi predvidim što će mi odgovoriti. Reći će: mi samo ukazujemo na probleme jer želimo da pravosudni sustav bude bolji, imamo dokaze, to nam je dužnost... Ne bih rekao da se na taj način ispravljaju "krive Drine" pravosuđa!

Odvjetnici bi trebali znati da istinu utvrđuje sud i da za svaku tvrdnju trebaju dokazi. Tvrditi izvan suda da je nešto politički progon, nije osobina mudrih odvjetnika. Odvjetnik od autoriteta i ugleda znat će da političar može biti počinitelj kaznenog djela i da odgovornost za počinjeno kazneno djelo ne može biti politički progon. Da bi se te dvije stvari jasno razgraničile, potrebno je prethodno u sudskoj proceduri pravosnažno utvrditi da političar nije počinio kazneno djelo.

Pričati o političkom progonu prije toga je politička magla u koju ugledni odvjetnici ne upadaju. Također, pozivati se na oslobađajuće presude u suđenjima političarima, a tvrditi da je pravosuđe pod političkim utjecajem je besmislica.

Teško je razumjeti odvjetnike koji obrane svojih klijenata prenose u medije. Miješanje uloga vršenja profesija i javnog djelovanja nije uvijek dobar put za profesiju! Odvjetnik koji javno kritizira tužiteljstvo ili sud povodom postupka koji traje stavlja se u dvostruku ulogu: zastupa i klijenta, ali hoće da zastupa i državu (kritizira državne institucije da bi država bila bolja). Ako kritizira institucije tužiteljstva i suda, neminovno podriva povjerenje svog klijenta u institucije, ali istovremeno stvara i sumnju u vlastitu profesionalnu moć i moć pravde. Veliko je pitanje da li je interes klijenta da bude zastupan izvan sudnice!? Mogle bi se o tome voditi duge rasprave.

Zašto eventualne greške iz faza suđenja ne treba prebacivati u javnu sferu? Zašto je važno da se sačuva dostojanstvo profesija i etički nivo komunikacije? Važno je zbog pravde i povjerenja u pravosuđe i povjerenja u odvjetničku profesiju. Pravosuđe mora uživati zaštitu bez obzira na greške koje se počine u fazama suđenja zbog toga što sudski sistem ima razrađene i efikasne mehanizme da se greške otklone (žalbe, apelacije, vanredni pravni lijekovi). Odvjetnička profesija je važan i nezaobilazan garant zakonitosti i pravde. Izleti odvjetnika u javni prostor i priča o političkim utjecajima na konkretne krivične slučajeve ne doprinosi autoritetu ni pravosuđa ni odvjetničke profesije.

S druge strane, insinuiranja o sprezi tužitelja ili sudaca sa politikama su snažna i neugodna vrsta pritiska na tužitelje i suce. A na pritiske ljudi mogu različito reagirati, pa i na štetu stranaka o čijim pravima odlučuju. Odvjetnici koji javno ponižavaju ili vrijeđaju suce nisu uvijek dobrodošli pred svoje kolega u tužiteljstvima i sudovima. Predrasude su moćan faktor u oblikovanju ljudskih karaktera. Na svu sreću, ponekad su vlasnici medija pametniji od odvjetnika. Pouzdano znam da je jedan od njih odbio sličnu "narudžbu" odvjetnika.

Nije slučajno da se kodeksi odvjetničke etike bave dužnostima i obavezama odvjetnika u javnom informiranju. Iz tih odredaba se, bez velikog pravničkog mudrovanja, može jasno vidjeti zbog čega ne bi trebalo iznositi u javnost stvari koje se tiču činjenica i okolnosti vezanih za predmet koji je odvjetnik preuzeo na zastupanje.

Na kraju, ljudi u pravosuđu vjeruju da omalovažavanje i vrijeđanje sudaca i zlonamjerno i nekompetentno komentiranje odluka suda u postupcima koji nisu pravosnažno okončani ugrožava nezavisnost pravosuđa i predstavlja povredu ugleda suda. Da bi se zaštitio autoritet pravosuđa i osnažilo povjerenje u sudski sustav, neka zakonodavstva su to predvidjela kao kazneno djelo. Bilo bi loše ako nas ugledni odvjetnički vode u tom pravcu!