Sporna naredba JNA koju nije trebalo izvršiti

Povlačenje naoružanja Teritorijalne Odbrane (TO) u vojna skladišta na osnovu naredbe Generalstožera Jugoslavenske narodne armije iz 1990. ugrozilo je obrambenu moć bivših jugoslovenskih republika, posebno BiH.

Jugoslovenska narodna armija (JNA) bila je glavna oružana sila Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) i, kako se tada smatralo, najznačajnija kohezivna snaga te višenacionalne države. Stvorena iz ratne Narodnooslobodilačke Vojske Jugoslavije, JNA je u vrijeme vladavine Josipa Broza Tita izrasla u respektabilnu vojnu silu.

Pozivajući se na istraživanja američkog vojnog analitičara Jamesa F. Dunnigana, profesor obrane i sigurnosti Nedžad Ahatović kaže da se, prema sustavu vojnog školovanja i nivoa obučenosti, JNA svrstavala 'rame uz rame' s vojskama NATO članica. Po doktrini, strategiji i ukupnoj količini vojne opreme bivša SFRJ rangirana je odmah iza tadašnjeg Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR) i Demokratske Republike Njemačke (DDR), kaže Ahatović.

JNA je bila jedna od najjačih vojski u Europi

''Različiti su podaci o broju oruđa i količini ratnog materijala kojim je raspolagala JNA. Prema nekim izvorima, JNA je krajem osamdesetih imala više od 180.000 aktivnih vojnika i oficira pod oružjem. Procjenjivalo se da u slučaju rata SFRJ može mobilizirati više milijuna ljudi. JNA je tada imala oko 3.500 tenkova, 1.500 oklopnih transportera, 80 brodova, 700 borbenih letjelica i više od 2.000 topovskih cijevi velikog kalibra. Dunnigan, međutim, tvrdi da je bivša SFRJ krajem osamdesetih godina imala oko 2.200 oklopnih borbenih vozila i oko 380 borbenih aviona. U svakom slučaju, radilo se o respektabilnoj vojnoj sili'', kaže Ahatović.

Bivši kapetan prve klase JNA, potom i pukovnik Oružanih snaga BiH Hamza Višća, kaže da se transformacija ove vojske nazire još sedamdesetih godina. On podsjeća da, simulirajući obranu od napada „Plavih" (Amerikanaca i NATO-a) iz pravca Trsta u vrijeme velikih manevara „Sloboda 71", JNA planira uspostavu linije obrane na potezu Karlobag-Karlovac-Virovitica. Proces transformacije JNA odvija se paralelno s političkim previranjima u zemlji. 14. svibnja 1990. godine Generalstožer Oružanih snaga SFRJ donosi odluku o povlačenju oružja Teritorijalne obrane (TO) u skladišta JNA. Višća podsjeća da je ova odluka uslijedila neposredno po okončanju „reforme" JNA koja je podrazumijevala ukidanje komandi Armija u Ljubljani, Sarajevu i Skoplju.

Razoružavanje TO bivših jugoslovenskih republika

''Kasnije se ispostavilo da to nije bilo slučajno. Povlačenje, odnosno stavljanje naoružanja TO pod kontrolu JNA je svakako doprinijelo jačanju nepovjerenja javnosti u JNA, posebno imajući u vidu da je ovaj postupak naročito osjetljiv i medijski eksponiran bio na teritoriji Slovenije, Hrvatske i BiH. Zavirimo li u arhivu tadašnjih jugoslovenskih medija primijetit ćemo da se gotovo ne spominje da je isti postupak realiziran i u Srbiji, Makedoniji te Crnoj Gori. Neki bi rekli i da nije.

U BiH je povlačenje naoružanja TO u suštini razobličeno postupkom tadašnjeg pukovnika Jove Divjaka koji je odbio izvršenje ovog naređenja smatrajući da to nije pravedan čin i da nije u redu oduzimati TO oružje namijenjeno obrani. I njegovo uhićenje te proces koji je uslijedio ukazuju na ozbiljnost situacije i upozoravaju na činjenicu da se ne radi o formalnoj dislokaciji naoružanja i vojne opreme, već o zauzimanju pozicija za predstojeći sukob'', kaže Višća za Deutsche Welle.
Vojnopolitički analitičar iz Sarajeva Đuro Kozar kaže da je sporna naredba o povlačenju naoružanja provođena selektivno, jer je cilj ove odluke bio razoružavanje TO Hrvatske, Slovenije i BiH.

''To su bile republike SFRJ koje su, prema ocjeni Generalstožera JNA u Beogradu, imale secesionističke namjere. Tako su Hrvatska i BiH gotovo potpuno ostale bez oružja. Kad je JNA 1991. godine počela agresiju na Hrvatsku, a 1992. i na BiH, ispostavilo se da ove republike, osim nešto policijskog naoružanja, nemaju čine da se brane. Zbog toga su JNA i srpske paravojne snage u početku imale prednost na ratištima, tim prije jer je oduzetim oružjem TO JNA opskrbljivala paravojne srpske formacije u ovim republikama. Armija BiH je tek 1994. godine dostigla balans u naoružanju. Cinično zvuči obrazloženje JNA da je oružje TO sklonjeno u vojna skloništa radi bolje zaštite i čuvanja. Sve je bilo planirano, ali niko, pa ni beogradski generali, nisu očekivali otpor koji je pružen jer 'boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije srce u junaka''', kaže Kozar za Deutsche Welle.

Kadijevićevo priznanje

Govoreći o ulozi JNA u raspadu bivše SFRJ, Kozar ističe da se pod krinkom borbe za očuvanje Jugoslavije vodio rat za velikodržavne projekte.

''One republike koje nisu željele ni SFRJ ni njenu vojsku, JNA je agresijom žestoko kaznila uspostavljajući u njima paradržave kao što su tzv. Republika Srpska Krajina (RSK) u Hrvatskoj i Republika Srpska (RS) u BiH. Kasnije je RSK poražena i nestala, a RS je na mirovnoj konferenciji u Daytonu dobila legalitet kao entitet u okviru BiH. JNA tih 90-ih godina nije štitila SFRJ, nego je bila pristrana štiteći interese Slobodana Miloševića. JNA je prestala biti 'narodna' vojska svih u bivšoj SFRJ i postala je srpsko-crnogorska vojska u rukama Slobodana Miloševića koji je, kao što je poznato, skončao u ćeliji Haškog zatvora", kaže Kozar.

U vrijeme razoružavanja TO bivših jugoslovenskih republika savezni tajnik za obranu bio je Veljko Kadijević (1925-2014.). U svojoj knjizi „Moje viđenje raspada“, Kadijević pravda djelovanje JNA u Hrvatskoj i BiH priznajući da je JNA formirala tri vojske; Vojsku Srbije i Crne Gore, Vojsku Republike Srpske i Vojsku tzv. Republike Srpske Krajine. Kozar podsjeća da je komandni kadar u ovim vojskama vođen u evidenciji Generalštaba u Beogradu, odakle su dobivali plaće. Bivši zapovjednik Vojske RS-a Ratko Mladić, koji je pred Haškim sudom optužen za genocid i druge najteže ratne zločine, na platnom popisu Beograda bio je do 2001. godine.