Slučajni prolaznik predugo slučajno odlazi

SDP nije Costa Concordia, a ja nisam kapetan koji bježi, rekao je uvijek slikoviti Zlatko Lagumdžija nakon što su desne i lijeve njegove ruke taktički napustile stranačke dužnosti. Lagumdžija, poseban kakav jest, preuzima odgovornost. I samo to. Teško se odreći čelne fotelje, pa makar bila i samo na čelu stranke.

Mediji skloni drugim strankama i Lagumdžijinim protivnicima, a takvih nema malo, osim brojčanog poraza na izborima objavili su kako su birači, glasujući za SDP, na listama u širokom luku zaobilazili ime slučajnog prolaznika. Tako je Lagumdžija, za što ne trebaju ni brojevi ni duboka analiza, nakon godina i godina provlačenje i dirigiranja uistinu postao prolaznik. Ali ne slučajno.

Da će Lagumdžija biti težak igrač na grbavom terenu bosanskohercegovačke politike pokazao je više puta posebno kada je sve stalo da bi se njegovo cijenjeno dupe, koje je slučajno prolazilo kada je vrh države bio taoc, sjelo u po njemu najcjenjeniju fotelju. Jer, da nije Lagumdžija 2012., dvije godine nakon izbora, sjeo u fotelju ministra vanjskih poslova, svijet bi se raspao. Zato smo svi otrpjeli i čekali dvije godine da padne dogovor prema kojem će najmekše biti pasti Lagumdžijinoj pozadini na čelo ministarstva.

Nakon toga, uslijedila su obećanja, koja naravno nikada nisu ispunjena jer, u žaru borbe za ključne pozicije, ključne su stvari ostale po strani.

Lider SDP-a, držeći se za slamku slikovitih tumačenja poraza, priznao je kako i on dijelom snosi krivicu za izborni debakl stranke, koja je prošlog izbornog ciklusa napravila cirkus i okovala BiH u još jedan mandat robijanja egoistima, politikama nametanja i vrćenja u krug. Nije se Lagumdžija ispričao ni kao krivac kad su Hrvati uglas, a sve je rjeđe da se taj mali narod u BiH nešto uglas složi, zavapili kako je Komšić novi ključ u katancu lanca kojim smo svezani za nenapredak.

Nije Lagumdžija okom trepnuo kad ga je napustio Željko Komšić, čovjek koji je prikupio simpatije većine, iako je sve manje jasno zašto. Nije osjećao da je njegov ego narušio odnose u stranci, u državi, u regiji. Osjećao je samo da, ako on ne bude izabran, da će se narušiti odnosi u istraženom i neistraženom svemiru.

Nije Lagumdžija vidio da griješi kad je, da bi osigurao svoju vladavinu, u vlast uveo one koji to ne zaslužuju, ni glasovima ni sposobnošću. Nije riječi rekao kad su članovi njegove partije, nakon što su strateški raspoređeni, počeli divljati kao lovački psi držani dugo na lancu, pa pušteni pred plijenom državnih poduzeća, službenih automobila i dizanja ega u visine.

Nije Lagumdžija osudio razbijanja automobila što su ih razbijali njegovi stranački dužnosnici na dodijeljenim funkcijama. Nije, kao veliki pravednik i zagovornik zapada u predaleki istok države, osudio glumljenje vlade koja na sjednice ide u autobusima, krađu novca ministara koje je on postavio i postavljanje njihove braće i rodbine gdje im se prohtjelo. Nije ostvario obećane zakone o oduzimanju nelegalno stečene imovine. Čak je i imovinske kartone političara nazvao šprdnjom, a multietičnost ogadio svima i srozao ju na još jednu šprdnju.

Nije slučajni prolaznik od nabildanog ega vidio da mu se svijet smije kada ga u Beogradu nije dočekao nitko službeno, pa je umjesto snimke svečanog dočeka internetom kružila snimka zbunjenog čekanja u hodniku velikog vođe velike stranke čiji je slogan i čovjeka i državu zakovao za neku stvar. Svojim egom pokušao je zasjeniti i Obamu upavši mu u sred govora u salu, kao da ulazi u jedan od sarajevskih kafića.

Jer, ruku na srce, osim pjenjenja po govornicama i pred kamerama, pametovanjima novinarima u studiju, Lagumdžija nije pokazao ništa državničkog. A imao je vremena. Imao je i priliku na predizbornim skupovima naći opravdanje, smisliti izliku, pronaći krivca. No, Lagumdžija je, pogubljen u svojoj veličini, galamio o Titu i povratku Josipu Brozu.

Nije se sjetio da su ove godine prvi put na birališta izašla djeca rođena poslije rata u bih i da im Tito ne znači baš ništa i da su u međuvremenu Titove staze revolucije postale staze poprskane krvlju kojom baš i nisu morale biti poprskane.

Lagumdžija, izgubljen u svom foteljaškom svemiru, kapetan od čijeg broda ruke dižu svi jer je potrošen i izbušen izigravanjima i lažnim obećanjima, nije se uspio odlijepiti od slučajnog prolaznika u sebi. Čak je i čaša vode u studiju nekada apsolutno, apsolutno njegove televizije, bila znak da je on, pred nezgodnim pitanjem samo slučajni prolaznik.

I u posljednjem gostovanju u studiju televizije, koja je preko noći postala protivnička iako se kandidat njegove stranke osim na listi za Predsjedništvo našao i na listi za plaću, pod Lagumdžijom je stolica pucala od ega, ali se greške nisu priznavale. Hvalio se namicanjem novca za poplavljene, a pao je na pitanju koliko je mrtvih u entitetu u kojem je vladao i u kojem se nadvladao.

Zlatko Lagumdžija, slučajni prolaznik, koji je slučajno ušavši u fotelje na svim razinama, napravio nered kao slučajni tornado, teško će se zadovoljiti samo profesorskom katedrom. Galameći kako nije kao drugi, kako će raditi što drugi ne rade i kako neće raditi što drugi rade, radio je sve što drugi rade, pa i puno gore. Što je najgore, baš kao i svi drugi, predugo slučajno odlazi.