Povoda za zgražanje u ovom gradu, ovoj zemlji, a bogami i u ovom svijetu nikad neće zafaliti, barem dok Homo sapiens korača ovom planetom.
Naizgled jedan takav povod je bio i onaj od prije nekoliko dana kada je mostarski umjetnik Damir Mumbašić Damac, krajnje nesvjesno i nepromišljeno, stavio svoj umjetnički, stilizirani potpis (TAG) na betonsko postolje križa na Humu. Ponavljam ključne riječi: potpis, postolje, TAG, stiliziran, umjetnički... Zato na početku odmah da kažem: Umjetnik Mumbašić nije skrnavio križ, a još je manje prijetio jednom narodu, religiji, naciji ili pozivao na mržnju i netrpeljivost. Ali je zasigurno nepromišljen bio Damac, i to iz dvije perspektive.
Prva (i kod nas često zanemarena) je zakonska perspektiva jednog ovakvog ''šaranja'' po javnim objektima – što ovaj sakralni spomenik i jeste. Zanemario je Mumbašić zakon iz istog razloga kao i mnogi od nas što smo zanemarili zakon u raznim životnim okolnostima kada smo se ponašali isključivo na svoju ruku jer nam se moglo i jer nikog u blizini nije bilo da nam kaže ''Ne može to tako, majstore!'', a osjećaj odgovornosti i volja da se informiramo o našim pravima i onome što nam je zabranjeno odavno nam nisu svojstveni.
Također, valja spomenuti da često zanemarujemo zakone i onda kad na trenutak osvijestimo da zakoni ove države ne vrijede isto za svakog (ovo nam se obično obije o glavu kad osvijestimo jednu drugu stvar, a to je da smo možda ipak mi, osobno, onaj svak, i da za nas zakon ipak vrijedi).
Elem, Mumbašić bi zbog svoje nepromišljenosti, ako zakon tako nalaže, morao biti sankcioniran zbog vandalizma, ali govoriti da je skrnavio križ da bi izazvao netrpeljivost i mržnju je tek izazivanje mržnje i netrpeljivosti.
Također, na snimku se vidi pažljivo i stilizirano ispisivanje vlastitog potpisa. Za skrnavljenje i huškanje nisu baš potrebni koncentracija (koju je Damac imao na snimku), lični potpis (kojeg je Damac ostavio na betonu) i neupadljivo mjesto (Damac je izabrao sami rub betonskog nosača, nikako križ).
S druge strane, za skrnavljenje i pozivanje na netrpeljivost i mržnju potrebni su oni koji na brdo ne dolaze u pratnji prijateljice iz inozemstva koja je zbog teškog perioda u životu došla da se pomoli (već oni koji na brdo dolaze s grupom istomišljenika jer tako izgledaju zajebanije, kao oni tupsoni od neki dan u Novoj Biloj), potrebni su oni koji se ne potpisuju (jer se obično ne znaju potpisati, ali zato imaju Tik-Tok profil) i konačno – potrebni su oni čiji je čin skrnavljenja namjerno upadljiv (često proizvode neartikulirane zvukove, vrijeđaju, prijete i svađaju se s ekranom telefona, jer su im zamišljeni protivnici obično negdje na drugom brdu – i to na izletu s prijateljicom).
Također, Damac je sam objavio video koji je snimila njegova prijateljica, a zatim ga izbrisao nakon što je postao svjestan ne toliko prve koliko druge perspektive vlastite nepromišljenosti.
Ta druga perspektiva njegove nepromišljenosti je nesagledavanje emotivne i patološke strane većine nas u ovoj zemlji, zemlji kojoj i sam Mumbašić pripada, dakle njenog kolektivnog nesvjesnog koje je odavno ispunjeno isključivo frustracijama, strahovima i mržnjom.
U zemlji u kojoj su oni koji imaju što reći sve tiši, a grubijani i istinski netrpeljivci sve glasniji teško je komunicirati i voditi normalan dijalog o bilo čemu. Tako je religiju teško razlagati, izučavati, komentirati ili spominjati isključivo u religijskom, teološkom ili filozofskom smislu, naciju u sociološkom ili političko–filozofskom, sportske klubove u sportskom, običaje u tradicijskom itd. Mi i kroz priče o vremenskoj prognozi, klimatskim promjenama, kućnim ljubimcima ili ratovima (koji su na sreću još uvijek ''tamo daleko'') provučemo animozitet prema ljudima s kojima dijelimo zemlju, zrak, vodu, šumu, hranu, rude i pogotovo – mržnju.
Rasnu, vjersku, nacionalnu ili bilo kakvu drugu netrpeljivost već odavno uzgajamo u svakoj pori naših života, a razgovore najčešće završavamo tako što za naše jadne živote optužimo političare koji ustvari nisu ništa drugo do slika i prilika, odraz našeg brzopletog, izdresiranog i patološkog tumačenja stvarnosti i uma koji isijava negativnu energiju koja nas proždire i koja će, na žalost naše djece, u jednom trenutku eksplodirati. Mi smo malo oboljeli, i da – mi smo licemjerni ljudi.
Naše bolesti i licemjerje najbolje se vide u komentarima na društvenim mrežama, ili u medijskim naslovima koji su u ovom slučaju Damira Mumbašića šikanirali i poistovjetili s teroristom, ili masovnim ubojicom, ili ratnim huškačem itd, a samo da bi se još više podigle tenzije od kojih oni s malo soli u glavi ili odlaze iz zemlje ili završavaju na psihijatriji kriveći sebe zbog općeg moralnog rasula u društvu.
Mumbašić, umjetnik koji godinama živi u inozemstvu i tamo se redovno potpisuje po građevinama i zidovima, a u nekim zemljama (znam da će neki ovo teško zamisliti) za svoje ''šaranje'' dobija i umjetnički honorar, u svojoj zemlji je pak zbog druge, kobne nepromišljenosti dobio gnusne prijetnje, a ustvari bi samo zbog prve nepromišljenosti trebao biti zakonski sankcioniran i novčano kažnjen.
Spomenut ću za kraj da je Mumbašić imao i treću nepromišljenost. Dakle, samoinicijativno je izbrisao grafit i javno se ispričao svima koje je uvrijedio. Ali u ovoj zemlji isprika je nešto najgore što čovjek (koji pritom nije rasprodao državnu imovinu, pobio ljude ili svoje sunarodnjake doveo na prosjački štap) može uraditi jer ga tek tada svi, čak i oni koji su uradili mnogo gore stvari ili se boje vlastite sjene i skrivaju iza tastature, mogu razapeti i još više osuditi. Odavno nam je jedini kolektivni životni moto: Velikim lopovima skidamo kape, a malim – glave.
Stavovi izneseni u autorskim kolumnama i komentarima, ne odražavaju stavove redakcije portala, već su to osobni stavovi autora pojedine kolumne i komentara.
