Šezdeset godina od početka gradnje Berlinskog zida

„Nitko nema namjeru podići nekakav zid“. Rečenica koju je svojim piskutavim glasom 15. srpnja 1961. izrekao predsjednik Istočne Njemačke Walter Ulbricht duboko se urezala u svijest njemačkih građana, prenosi Hina.

Manje od mjesec dana kasnije, 13. kolovoza odmah nakon ponoći, u istočnom dijelu Berlina počela je „Akcija ruža“

Bio je to tajni naziv za gradnju objekta koji će u idućim desetljećima postati simbolom hladnoratovske podjele Europe i svijeta.

Prvo su prekinute željezničke trase između zapadnog, savezničkog dijela Berlina i istočnog, sovjetskog dijela, prekopane su ceste i postavljene zapreke. Potom je rano ujutro uz osiguranje istočnonjemačke vojske i policije i praćena zaprepaštenim pogledima Berlinčana počela i gradnja zida.

'Antifašistička zaštita'

Berlinski zid je više od 28 godina, sve do njegovog pada u studenome 1989. dijelio ne samo dva politička svjetonazora nego i mnoge obitelji i ljudske sudbine.

Na to se danas, 60 godina kasnije, brojnim komemoracijama podsjeća diljem Njemačke, a posebice na povijesnim mjestima uzduž bivše njemačko-njemačke granice.

Berlinski zid je sa svojih 155 kilometara oko zapadnog dijela grada neprestano dograđivan i moderniziran pa se iz prvobitnog jednostavnog zida s bodljikavom žicom u pretvorio u sofisticirano postrojenje s nekoliko razina, uključujući kamere i oružje koje je reagiralo na pokret.

Suprotno od ostatka zemlje koja je grcala pod teretom besparice i gospodarske krize, za moderniziranje „antifašističkog zaštitnog zida“, kako se na istoku službeno zvao Berlinski zid, uvijek je bilo novca i dragocjenih deviza.

Zid protiv odljeva stanovništva

Berlinski zid je samo najpoznatiji dio „obrane“ DDR-a od Zapada.

Slične komplicirana granična postrojenja izgrađena su uzduž gotovo 1.400 kilometara duge granice. Na mjestima na kojima je bijeg bio najlakši barijere su bile i tehnički zahtjevne. Dugo je trebala da se usavrše podvodne prepreke na Baltiku na kojem je, posebice na početku, bilo mnogo (uspješnih i neuspješnih) pokušaja bijega ronjenjem ili smionim podmornicama kućne izrade.

Istočnu Njemačku su u pedesetim godinama 20. stoljeća, kada granica nije bila tako tvrda, napustili milijuni građana kojima je budućnost na Zapadu djelovala primamljivije od socijalističke svakodnevice.

Egzodus se pojačao nakon ustanka protiv sovjetske okupacije 1953. koji je ugušen u krvi. Nedostatak radnika i stručnjaka nije mogla nadomjestiti ni migracija iz bratskih socijalističkih zemalja poput Kube, Mozambika i Vijetnama.

Iako je podignut da to spriječi, i tunelima ispod Berlinskog zida i balonom preko njega nastavilo se bježati se iz zemlje „radnika i seljaka“ iako u neusporedivo manjim brojevima nego prije.

Podizanje Berlinskog zida svjedocima ne blijedi iz sjećanja ni nakon više od pola stoljeća.

„Moj otac je ostao u Zapadnom Berlinu, obitelj je bila podijeljena. To je bio rez u mom životu“, kaže bivši borac za građanska prava u DDR-u Rainer Eppelmann.

Sadašnjem predsjedniku Savezne zaklade za suočavanje diktaturom u DDR-u i demokršćanskom političaru spriječeno je polaganje mature, a njegov san o studiju arhitekture rasplinuo se .

Njemu je Berlinski zid, osim simbola neljudskosti bio i priznanje moralnog bankrota komunističkog režima koji se za cjelokupnog postojanja dviju njemačkih država smatrao boljim i ljudskijim izdanjem.

Danas djeluje nevjerojatno da je usprkos promjenama u Sovjetskom Savezu, „Glasnosti“ Mihaila Gorbačova i valu nezadovoljstva građana, posljednji predsjednik Državnog vijeća DDR-a, Erich Honecker još nekoliko tjedana prije pada Berlinskog zida tvrdio da će on stajati „sljedećih 100 godina“.

Berlinski zid u zahodu u Las Vegasu

Danas na Berlinski zid podsjeća par stotina metara preostalih na nekoliko lokacija, manje ili više poznatih.

I dok East Side Gallery uz rijeku Spree ili spomen park u Bernauer Strasse između četvrti Prenzlauer Berg i Wedding svake godine posjećuju milijuni turista, na više lokacija u gradu se još uvijek nalaze zaboravljeni i zarasli ostaci zida i čekaju da ih otkriju lovci na suvenire.

Komadići originalnog Berlinskog zida su još uvijek tražena uspomena na posjetu nekad podijeljenoj njemačkoj prijestolnici.

Na mnogim lokacijama trasa Zida je na tlu označena granitnim kockama. No mnogi koji prolaze nisu svjesni da se nekada ginulo uzduž te markacije.

Berlinski Senat (parlament grada-savezne pokrajine) odlučio je konzervirati sve ostatke Zida koji je najvećim dijelom nestao tijekom euforije nakon ujedinjenja.

Dijelovi Zida su završili po cijelom svijetu, ukupno 170 segmenata je postavljeno od Vatikana do Washingtona. Isječak Berlinskog zida se čak nalazi u WC-u jedne kockarnice u Las Vegasu

Komemoracija žrtvama

Na spomen području u Bernauer Strasse vidljiva je i najtužnija strana podjele Berlina.

Prema procjenama, u 28 godina najmanje je 140 ljudi izgubilo život u pokušaju bijega na Zapad.

Sudeći po najnovijim istraživanjima Slobodnog sveučilišta u Berlinu žrtava je bilo više nego dvostruko više - 327.

Upravo ondje će se u memorijalnoj kapeli održati komemoracija kojoj će nazočiti i predsjednik Frank-Walter Steinmeier.

Bernauer Strasse je dio Zida s posebnom pričom. Ovdje se granica nalazila uz same zgrade: zid na Istoku, pločnik na Zapadu.

Prvih dana, dok i prozori nisu bili zabetonirani, a kuće direktno na granici srušene, ondje su se ovdje odigravale prave drame. Fotografije očajnika koji su se skokom s prozora pokušavale domoći slobode obišle su cijeli svijet.