Ritam mostarskog kaosa

Požalio se jednom jedan od mostarskih gradskih očuha, jer grad bez izbora poput siročeta nema oca ni očeva, kako se samo negativno govori o Gradu i o njihovim projektima. No, ruku na srce, osim što je njihovih projekata sve manje, sve su manje za prolazne ocjene, baš kao i oni na koje su stavili svoje potpise da ih drugi očusi provedu.

Ne treba biti veliki stručnjak, pa zaključiti kako se sve što se u Mostaru radi sa službenim pečatom radi na silu i tek tako. Mjesecima su se čekala svjetla na semaforu, pa se prvog dana pokazalo kako će novo crveno, žuto i zeleno biti još jedan podij za glumljenje grada, te su ljude natjerala da još jednom pomisle kako analize onih koji su trebali nešto isplanirati i izanalizirati nemaju previše veze s vezom. Osim poslovnom.

Naravno, svaka promjena je dobro došla, a mostarskim ulicama kojima oduvijek fali ritma, a koji podrazumijeva mirovanje na crvenom i prelazak ceste preko zebre kad svijetli zeleni čovječuljak, dobro dođe novi red. No, uvođenje reda na silu, samo je još jedan doboš u ritmu mostarskog kaosa.

Dok se pale nova svjetla semafora, čija mlađa braća na jednom drugom raskrižju još uvijek čekaju da dobiju misteriozna obećana tipkala – jer ako očusi zaboravljaju, novinari negativci nisu – na drugim raskrižjima u Mostaru kao da svijetle svjetla cirkusa.

Tako postoje ona na kojima je nekad neki nekažnjeni pilot pokosio stup semafora, pa s jedne strane kao pješak uopće nemate znaka da možete prijeći ulicu. Umjesto toga, imate kablove umotane u vrećicu kao tužni spomen da je tu nekada bio semafor i spomenik vještim rukama mostarskoj sanaciji. Na drugom raskrižju već mjesecima zeleni čovječuljak nema sijalice, na trećem se pak čini kao da imate sijalica viška, pa svijetli mostarski cirkus.

No, kad se to spomene nekom od gradskih očuha, nađu se uvrijeđeni jer ste negativni. Isto ste tako negativni kada pokušate pronaći krivca za smeće ispred kazališta u kojeg svakog vikenda pohrli stotine djece. Negativni ste i kad ne možete pronaći odgovornu osobu čije bi poduzeće trebalo počistiti smeće. Jer, kažu očusi, to smeće nije u ničijoj nadležnosti i nedodirljivo je, pa u sred podijeljenog grada nitko ne vidi distrikt smeća.

Negativni smo i kad primijetimo da je Mostar neopran godinama, da se muzejski šmrkovi komunalnih poduzeća nisu godinama protegnuli da speru prašnjave ulice ili nedajbože da zaliju kakvu aleju cvijeća. Jer, dok smo mi negativni, pozitivni očusi ne sade cvijeće nego izdaju dozvole da se zacrtane zgrade zidaju od pločnika do pločnika i na pločniku kako bi zelenilo stalo tek u poneku saksiju, a stabla za potrebni hlad tijekom ćelopeka nisu predviđena u pozitivnim planovima rekonstrukcija prometnica i pločnika.

Negativni smo i kad primijetimo da nam se djeca mogu osakatiti tijekom igre u parku jer dotrajale igračke trebaju čekati da se poklope u pozitivu nebeska tijela pa da ih se zamijeni. Negativni smo i kad primijetimo da iz fontane u parku umjesto vode ''kapaju'' žice, a da su druge pretvorene u smetlišta i baruštine jer valjda nema ništa pozitivno da voda prska u zrak.

Negativni smo i ako primijetimo da je veliki spomen žrtvama ostao nedovršen i bez kapi vode i sa skromnim svjetlom iako su se u njegovim najavama spominjali kilometri kabla za neviđeni sustav igre vode i svjetla. Negativni smo i kad se pred tu nedovršenu kocku polažu vijenci za žrtve i kad sklonimo glavu u stranu jer nešto u nama poželi vijenac za sebe - žrtve njihovih pečata i očevanja ovim gradom.

Negativni smo i kad se spotaknemo na pločniku kojeg se izbuši i poluzakrpi, a negativne majke koje rađaju negativnu djecu ne trebaju brinuti za podrigivanje jer se po brdima mostarskih pločnika želuci sami isprevrću. Očito je da pozitivni očusi ne hodaju pločnicima i ne voze se asfaltiranim makadamima nego lebde nad ovim gradom. Zapinjanje na pločnicima, snalaženje sa svjetlima, uplitanje u smeće i saksije zelenila prepušteni su nama negativcima.