Radnici na crno haraju HNŽ-om, nitko ne reagira

Uredništvo portala Bljesak.info svakodnevno primi nekoliko poziva zabrinutih građana, ali poneki razgovor posebno nas razdrma. Ovaj put javila nam se gospođa iz Hercegovine, čije riječi odzvanjaju frustracijom, razočaranjem i osjećajem nemoći. Željela je ostati anonimna, ali odlučna je u jednom – ne želi više šutjeti o onome što mnogi trpe: radnicima koji rade ''na crno'', bez računa, bez garancije, bez ikakve odgovornosti.

Platiš pa se više ne javljaju

Kako nam je ispričala, riječ je o ljudima koji bez ikakve dozvole ili kontrole izvode radove – u njenom slučaju izgradnju bazena – uzimaju tisuće maraka, ne izdaju račune, ne nude garanciju, a potom doslovno nestanu. Telefonski brojevi više ne postoje ili se jednostavno ne javljaju.

''To je takva pljačka ljudi, a svi to ignoriraju. Nitko ne ode istražiti kako ti ljudi rade, svi znaju tko su, ali nitko ništa'', kazala je ogorčeno.

HNŽ – raj za divlju gradnju i neodgovorne izvođače

Iako napominje da se to događa širom zemlje, posebnu zabrinutost izražava za situaciju u Hercegovačko-neretvanskoj županiji. ''Najviše ih ima tamo – u Blagaju, Gorici, gdje god da krenete, ista imena, isti ljudi, sve bez računa, bez odgovornosti'', navodi.

Osim izostanka bilo kakvih financijskih tragova transakcije, građani ostaju bez ikakvog dokaza da su platili – što kasnije onemogućuje bilo kakvu pravnu zaštitu. ''Nema računa, nema garancijskog lista, ne znaš ni je li oprema ukradena. A kad jednom platiš – njih više nema'', kaže sugovornica.

Sustav koji zakazuje – tko štiti građane?

Razgovor s ovom ženom pokazuje nešto dublje od jedne prevare – pokazuje koliki je jaz između građana i institucija koje bi ih trebale štititi. ''Nemamo se kome obratiti. Kada bi barem porezna uprava, inspektori, policija reagirali i na anonimne prijave. Po zakonu moraju, ali koga je briga?'', pita se.

Njena priča nije iznimka. Slično nam se javljaju i drugi – iz Neuma, Čitluka, Mostara. U podne, u ponoć, kada više ne znaju kome se obratiti. Jer, kada institucije zakazuju, ljudi zovu novinare. Ne zbog senzacije, već zato što im je to posljednje uporište.

Zovite nas, ali neka ne ostane samo na tome

Naš poziv nije rješenje, ali je prvi korak. Obećali smo našoj sugovornici da ćemo njenu priču prenijeti redakciji istraživačkog tima, a ako inspekcijske službe budu voljne dati odgovore – mi ćemo ih objaviti.

Jer, ako institucije ne žele čuti one koji šute, neka ih barem pročitaju.