Priča iz Mostara: Preživjeli logore, sada grade mir
''Može se živjeti s drugima i na ovom svijetu ima mjesta za sve. Trebamo se poštovati i uvažavati i samo na taj način možemo graditi bolju budućnost'', rekao je Stanislav Krezić mirovni aktivista, koji je prošao put od mirnog života, preko rata, ratnih sukoba i vremena zatočeništva u logoru, do suočavanja, kako on kaže, ''sa samim sobom i mržnjom''.
Mržnju je, kaže, prevladao zahvaljujući razgovoru s ljudima i želi da stvari krenu naprijed, a svoju ispovijest iznio je u Potocima, mjestu kraj Mostara, u sklopu Javnog govorenja žrtava rata.
Ovih dana je sva pažnja medija usmjerena na grad na Neretvi. No, bez obzira na zbivanja oko izbora, pandemije Covid-19 te dnevnih problema Mostaraca, uvijek se nađe i priča koja obećava i ohrabruje.
''Danas smo se okupili ovdje, kako bismo nastavili proces Javnog govorenja žrtava rata. Već dugo se te aktivnosti vode, u sklopu USAID-ovog projekta PRO-Budućnost. Na svakoj svojoj stanici, ovakvi razgovori mijenjaju zajednice i vraćaju nadu'', poručuje Stanislav.
S Stanislavom su govorili i Amir Omerspahić iz Sarajeva i Janko Samouković iz Višegrada, također logoraši, ljudi koji su preživjeli torture u ratu. Sada su zajedno, okupljeni oko ideje izgradnje mira.
''Drago mi je da smo se skupili ovdje. Žao mi je što nemamo mogućnost zbog svih mjera da nas se okupi i više, ali mi je drago što su mladi ljudi danas tu sa nama i da podijelim svoje mirovno iskustvo i šta ja to radim u proteklih više od deset godina ovo mi je prvi put da gledam ljude koje jako dobro poznajem, a da pričam o svom iskustvu. Po meni postoje samo dvije vrste ljudi, dobri i loši ljudi'', poručio je Stanislav.
Ono što povezuje njihove priče su humanost i dobro u ljudima, pa čak i u vremenu ratnog vihora i stradanja, koji su svojom hrabrošću i smjelošću pomagali zatočenicima drugih naroda, te predstavljali svjetlo i nadu da se čovječnost ne gubi niti u najtežim trenucima.
Nova generacija traga za pričama ljudi koji su preživjeli torture i zločine u vremenima devedesetih. Samo osobna svjedočenja mogu približiti važnost činjenice da žrtve zločina imaju snage da budu pokretači pomirenja u ovoj zemlji.
Zbog toga, aktivnosti ‘javnog govorenja’ predstavljaju važnu stvar za zajednicu.
Ovog puta, Potoci kod Mostara su bili mjesto pomirenja i još jedna cigla u procesu koji zovemo izgradnjom mira u našoj zemlji.
