Ovo su bjegunci od zatvora s dvojnim državljanstvom BiH i susjeda

Bivši izvršni potpredsjednik Građanskoga nogometnog kluba (GNK) Dinamo iz Zagreba Zdravko Mamić i njegov brat, nogometni trener Zoran Mamić posljednji su bjegunci u regiji koji su, uoči izricanja presuda, iskoristili dvojno državljanstvo i sklonili se u susjedstvu od pravosuđa države u kojoj su osuđeni, piše Radio Slobodna Evropa.

Hrvatske vlasti službeno su zatražile od vlasti u Bosni i Hercegovini izručenje Zdravka Mamića, koji je pravosnažno osuđen na šest i pol godina zatvora za izvlačenje 116 miliona kuna (15,3 miliona eura) iz GNK Dinama i oduzimanje imovine u iznosu od 52 milijuna kuna (oko 6,8 miliona eura), te izručenje Zorana Mamića koji je osuđen na četiri godine i osam mjeseci zatvora.

Zahtjev za izručenje Zdravka Mamića, koji su hrvatske vlasti poslale poslije prvostupanjske presude 2018. godine, vlasti u BiH su odbile.

U međuvremenu su braća Mamić – koji borave u Međugorju, zatražili da kaznu služe u Bosni i Hercegovini.

Tako je, naime, kaznu odslužio i Branimir Glavaš, osuđen za ratne zločine u Osijeku. Glavašu je Ustavni sud, a potom i Vrhovni sud Republike Hrvatske, i to nakon odsluženja kazne u zatvoru u Mostaru, poništio presudu “zbog pogrešnog utvrđivanja karaktera sukoba u vrijeme kada su zločini počinjeni” i naložio novo suđenje, javlja Radio Slobodna Evropa.

I Mamići i Glavaš su rođeni u Hrvatskoj, a državljanstvo BiH su zatražili i dobili na osnovu porijekla, budući da su im roditelji rođeni u Bosni i Hercegovini. Državljani BiH, pak, hrvatsko državljanstvo mogu dobiti po toj istoj osnovi, ali i ako su mlađi od 21 godine i mogu priložiti dokaz/službeni dokument da su se oni ili njihovi roditelji nekad negdje izjasnili kao Hrvati, naprimjer u vojnoj knjižici ili školskoj svjedodžbi.

Brojni primjeri

Među najpoznatijim slučajevima koji su iskoristili dvojno BiH i hrvatsko državljanstvo je onaj bivšeg hrvatskog člana Predsjedništva BiH i Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) BiH, Ante Jelavića.

Njega je Sud BiH 2005. godine provostupanjski osudio na deset godina zatvora zbog kriminala u nekadašnjoj Hercegovačkoj banci. U trenutku izricanja presude Jelavić više nije bio u BiH. Žalbeno vijeće Suda BiH poništilo je presudu Jelaviću u srpnju 2006. i naredilo novo suđenje koje do danas nije održano.

Jelavić kao nekadašnji general Hrvatske vojske i Hrvatskoga vijeća obrane, a prije rata poručnik Jugoslavenske narodne armije, uživa u hrvatskoj i bosanskohercegovačkoj vojnoj mirovini u Zagrebu.

Hrvatska je 2017. odbila molbu za pružanje međunarodne pravne pomoći u slučaju Jelavić, koju je poslala BiH, navodeći da “nije moguće udovoljiti predmetnoj zamolnici i da nisu spremni preuzeti kazneno gonjenje”. Kao razlog je navedeno da je to gonjenje “očito vojno-političko pitanje”.

Svježiji primjer je sutkinje Lejle Fazlagić koja je u BiH osumnjičena za sudjelovanje u kriminalnoj grupi povezanoj s protuzakonitom preprodajom nekretnina.

Fazlagić je izbjegla privođenje i suđenje iskoristivši dvojno državljanstvo i sklonila se od bh. pravosuđa u Hrvatsku. Hrvatski Vrhovni i Ustavni sud donijeli su rješenja kojima se dopušta njezino izručenje. Međutim, ministar pravde Republike Hrvatske do danas nije donio rješenje kojim se dopušta izručenje u BiH.

I građani BiH koji imaju državljanstvo Srbije, također, koriste dvojno državljanstvo kako bi pobjegli od robije.

Među njima je Novak Đukić, osuđen pred Sudom BiH na 20 godina zatvora zbog ratnog zločina, ubojstva 71 civila na tuzlanskoj Kapiji. Đukić se od lipnja 2014. godine nalazi u Beogradu.

Banjalučki biznismen Mile Radišić je osuđen na tri godine zatvora zbog mešetarenja na burzi, zbog čega je bh. entitet Republiku Srpsku oštetio za više od 500.000 eura, a koji je pobjegao u Beograd. Nakon što je skoro devet mjeseci bio u bijegu u studenom 2015. se javio na odsluženje trogodišnje kazne, ali je pušten devet mjeseci ranije “zbog dobrog vladanja”.

Sporazumi iz doba Kraljevine Srbije

Bosna i Hercegovina ima potpisane sporazume o ekstradiciji s više od 50 država svijeta. Neke, primjerice sa Sjedinjenim Državama ili Albanijom, naslijedila još iz doba Kraljevine Jugoslavije.
Izručenja se obavljaju na osnovu Europske konvencije o ekstradiciji koja je sačinjena 13. prosinca 1957. i čije su potpisnice zemlje članice Vijeća Europe, te Izrael, Južna Koreja i Južnoafrička Republika, ukupno 50 država potpisnica. Izručenja se obavljaju i po osnovi Zakona o međunarodnoj pomoći u kaznenim stvarima.

Bosna i Hercegovina je potpisala i ugovore o ekstradiciji s deset država: Alžirom, Belgijom, Crnom Gorom, Hrvatskom, Kinom, Sjevernom Makedonijom, Marokom, Slovenijom, Srbijom, Turskom, te Australijom s kojom se primjenjuje princip “reciprociteta”, odnosno dogovora o izručenju.

Od bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije BiH je preuzela 11 bilateralnih ugovora o izručenju i određeni broj bilateralnih ugovora iz oblasti međunarodne pravne pomoći u kaznenim stvarima, od kojih neki sadržavaju i odredbe o izručenju. Najstariji ugovor koji se primjenjuje je Konvencija o izdavanju krivaca između Kraljevine Srbije i Švicarske koja je potpisana 28. studenog 1887., a na snazi je od 5. srpnja 1888.

Deseci osumnjičenih ili optuženih za ratne zločine izručeni su iz Sjedinjenih Američkih Država kako bi im se sudilo u BiH.

Zabilježen je i primjer izručivanja iz BiH u SAD. Tako je u listopadu 2017. BiH izručila Mirsada Kandića SAD-u. Kandić je uhićen u Sarajevu i američke vlasti ga sumnjiče da je bio važan operativac terorističke organizacije tzv. Islamske države.

Međusobna izručenja regulirana su “Konvencijom o izdavanju krivaca između Kraljevine Srbije i Ujedinjenih Američkih Država” koja je zaključena 25. listopada 1901. i stupila na snagu 12. lipnja 1902. godine objavom u tadašnjim Srpskim novinama.

Većina tih sporazuma, ugovora i konvencija naslijeđena je i unesena i u zakonodavstvo iz doba bivše Jugoslavije i uglavnom su unesena i u zakonodavstvo drugih bivših republika. Danas samostalne države, potpisale su i posebne bilateralne ugovore, dok se u Sloveniji i Hrvatskoj kao članicama Europske unije primjenjuje i europski uhidbeni nalog.

Precizni uvjeti za izručenje

Više od 1.000 osoba izručeno je ili deportirano u BiH po raznim osnovama, od kaznenih djela poput teških krađi, preko kršenja zakona o useljenju u neku državu, sve do ratnih zločina počinjenih 1990-ih godina.

Samo u razdoblju od 2013. do 2019. iz Srbije je izručeno 211 osoba, iz Njemačke 200, Hrvatske 107, Crne Gore 65, Austrije 48, Rusije pet, dok je jedna osoba, osumnjičena za ratne zločine, izručena iz Izraela.

Po članu 40. Zakona o međunarodno-pravnoj pomoći, BiH ne izručuje svoje državljane, “ako međunarodnim ugovorom koji dozvoljava izručenje svojih državljana nije drugačije određeno”.
BiH i Hrvatska su u listopadu 2012. potpisale takav Ugovor o izručenju. Ugovor je stupio na snagu u veljači 2014. godine i njime su jasno precizirana tri slučaja u kojima će se izručenje dopustiti. Ugovor je stupio na snagu u veljači 2014. godine i njime su jasno precizirana tri slučaja u kojima će se izručenje dopustiti.

Prvi uvjet je ako je za kazneno djelo prema pravu obiju država ugovornica propisana kazna zatvora ili mjera koja uključuje oduzimanje slobode u trajanju od jedne godine ili teža kazna. Drugi uvjet je da su kaznena djela kažnjiva prema pravu obiju država ugovornica i ako trajanje kazne zatvora ili mjere koja uključuje oduzimanje slobode, odnosno njihov ostatak koji se treba izvršiti, iznosi najmanje četiri mjeseca.

Ako nisu ispunjena ova dva uvjeta, izručenje će se dopustiti ako zamolba za izručenje uključuje više kaznenih djela ili više pravomoćno izrečenih kazni zatvora ili mjera koje uključuju oduzimanje slobode.

Tako je Sud BiH odbio, nakon prvostupanjske presude u Hrvatskoj u rujnu 2019., izručiti Zdravka Mamića “s obzirom na to da kazneno djelo za koje je optužen u Hrvatskoj nije propisano kao kazneno djelo u BiH”. Kao drugi razlog je navedeno to što su kaznena djela za koja je osuđen počinjena u razdoblju od 2004. do 2015., a ugovor o izručenju stupio je na snagu 2014. godine. “Samo” sedam od 32 kaznena djela za koja se Mamića tereti počinjeno je nakon potpisanog ugovora koji se, kako je to pravilo u pravu, ne može retroaktivno primijeniti.
Bosna i Hercegovina ima potpisan isti ugovor i sa Crnom Gorom, a potpisan je 2012. godine. S tom susjednom državom BiH ima i potpisan i Ugovor o međusobnom izvršavanju sudskih odluka u kaznenim stvarima, te Ugovor o pravnoj pomoći u građanskim i kaznenim stvarima.
BiH ima takve ugovore o izručenju zа kaznena djеlа оrgаniziranog kriminаlа i kоrupciје i prаnja nоvcа i sa Sjevernom Makedonijom.

Ugovor o međusobnom izvršavanju sudskih odluka u kaznenim stvarima, te Ugovor o pravnoj pomoći u građanskim i kaznenim stvarima, potpisan je 2005. s tadašnjom Srbijom i Crnom Gorom. On se, nakon osamostaljenja Crne Gore, nastavlja primjenjivati i sa Srbijom.
BiH i Srbija su 2013. potpisale ugovor o izručenju čiji je sadržaj gotovo identičan drugim sporazumima.

Još jedna "pogodnost"

Odredbe nijednog od ugovora se ne odnose na izručenje vlastitih državljana za kaznena djela ratnih zločina ili drugih dijela protiv čovječnosti i međunarodnog humanitarnog prava. Izručene će biti samo one osobe koje djela počine nakon njegovog zaključenja.

Što se tiče ratnih zločina, države regije takve predmete mogu službeno preko ministarstava za pravosuđe prebaciti u drugu državu i tim osobama se može suditi u drugoj državi, ali prema zakonima te države.

Hrvatska je tako preuzela progon i pokrenulo istragu protiv Zlatana Mije Jelića, nekadašnjeg generala Hrvatskog vijeća obrane (HVO), snage bosanskih Hrvata tijekom rata u prvoj polovici devedesetih, za ratne zločine počinjene nad Bošnjacima u logoru Heliodrom kod Mostara 1993. godine.

Osuđeni u jednoj, može tražiti i da kaznu služi u drugoj državi čije državljanstvo ima. Međutim, i ta mogućnost može zloupotrijebiti.

Naime, procedura je takva da najprije ministarstvo pravde jedne države šalje ministarstvu pravde druge države zamolbu da ta druga država preuzme izvršenje kazne zatvora. Potom se odredi nadležnost suda u toj drugoj državi koji prihvata presudu iz druge države, ali po svojim zakonima, odnosno ne može izravno izvršavati presudu iz prve države.

Jedan od primjera je i slučaj Marka Make Radića kojeg je Sud BiH nakon pet godina suđenja 2011. godine osudio na 21 godinu zatvora za zločin protiv čovječnosti po Kaznenom zakonu BiH. U kaznu mu je uračunato i vrijeme koje je proveo u pritvoru, od 2. lipnja 2006.

U listopadu 2018. godine, ministar pravde BiH Josip Grubeša odobrio je Radićev zahtjev da kaznu izdržava u Hrvatskoj. S obzirom na to da je državljanin Hrvatske, Radiću je postupak obnovljen pred Županijskim sudom u Zagrebu koji je djelomično priznao presudu Suda BiH, ali i donio odluku da se Mariću smanji kazna na 12 i pol godina zatvora. Radić je do kraja te iste godine izašao na slobodu, a ubijen je u studenom 2020. ispred svog stana u Mostaru.

Županijski sud u Zagrebu “prilagodio” je presudu hrvatskim zakonima, a kazna je smanjena, jer kazneno djelo “udruženi zločinački poduhvat” – za koje je Radić, između ostalog, osuđen po Kaznenom zakonu BiH – nije predviđeno u Kaznenom zakonu Republike Hrvatske.

Ako u primjeru braće Mamić s početka priče Hrvatska odobri njihovu molbu da kaznu služe u BiH i da to BiH prihvati, njima bi nadležni sud u BiH morao “prilagoditi” presudu po zakonima koji važe u BiH, a kazna bi teoretski mogla biti smanjena.

Ili zastarjeti, kao što su zastarjele sve presude protiv hrvatskog tajkuna Miroslava Kutle, koji se, također, ‘sklonio’ u BiH, po kojima je u Hrvatskoj osuđen na dugogodišnje kazne zatvora zbog “malverzacija u pretvorbi” 1990-ih, teških više desetaka milijuna eura.

Takvo kazneno djelo zakoni u BiH ne prepoznaju i on se slobodno kreće po BiH gdje je pokrenuo nove biznise. Trenutno mu je važeća samo još jedna presuda iz 2013., kojom je osuđen na tri godine zatvora na sudu u Dubrovniku. Zastara izvršenja te kazne nastupa mu krajem rujna 2026. nakon čega će slobodno moći prijeći hrvatsku granicu.