Osumnjičeni za zločine u Srebrenici umiru prije podizanja optužnica

Osobe protiv kojih su vođene istrage i koji su bili osumnjičeni za genocid i druge zločine u Srebrenici u srpnju 1995., unatoč dokazima korištenim u Haškom tribunalu i iskazima svjedoka, nikad nisu optuženi i u međuvremenu su preminuli, a biološki sat utiče i na preživjele pa je sve manje očevidaca zločina koji su se desili prije 30 godina.

Istrage bez optužnica i preminuli osumnjičeni

Sedam nekadašnjih pripadnika Desetog diverzantskog odreda pri Glavnom stožeru Vojske Republike Srpske (VRS) osuđeno je na više od 130 godina zatvora u Haagu, BiH ili Srbiji zbog pogubljenja više od hiljadu muškaraca i dječaka na ekonomiji ''Branjevo'' u blizini zvorničkog sela Pilica.

Ali njihov komandant Milorad Pelemiš nikada nije optužen za ove zločine. On je preminuo u travnju 2021. godine dok se protiv njega još uvijek vodila istraga.

Ibro Bulić, bivši tužitelj Državnog tužiteljstvu koji je radio predmete za genocid u Srebrenici kaže da su tužitelji imali razne smetnje – da optuženi izbjegavaju suđenja, bježe u Srbiju ili predmeti budu ustupljeni uz dokaze da se vode u susjednoj državi.

''Zbog takvih pojava je biološki sat odnosio određenih broj tih lica koja su umirala'', kaže Bulić.

U Haagu svjedočio, ali nikad optužen

Da je Pelemiš bio među osumnjičenima, ranije su potvrdili iz Tužiteljstva BiH i to tek kada je pripadnik ove jedinice Brano Gojković u Beogradu osuđen po sporazumu na deset godina zatvora.

''U Srbiji se nalazi još pripadnika Desetog diverzantskog voda – poput Zorana Obrnovića zvanog Maljić, zatim nekadašnji ađutant Ratka Mladića Dragomir Pećanac, kao i zapovjednik voda Milorad Pelemiš, koji čak daje intervjue u TV emisijama'', priopćili su ranije iz Državnog tužiteljstva te pozvali pravosuđe Srbije da ''u interesu pravde procesuiraju ove osumnjičene ili ih izruče u BiH''.

Pelemiš je tijekom svjedočenja na suđenju bivšem komandantu VRS-a Ratku Mladiću u Haagu izjavio da nijedan od njih dvojice nije naredio strijeljanja u Branjevu.

Naređenja, negiranja i izostale presude

U vrijeme masovnog ubojstva na farmi Branjevo, Pelemiš je, kako je izjavio, bio u bolnici zato što je 12. srpnja 1995. povrijeđen u prometnoj nezgodi.

Tužiteljstvo ga je tokom unakrsnog ispitivanja suočilo s tezom, zasnovanom na iskazu Dražena Erdemovića, da je on, Pelemiš, naredio svojim vojnicima da idu na Branjevo i strijeljaju zarobljenike.

''Ja nikad nisam Erdemoviću izdao naređenje... Ja nisam sudjelovao u odabiranju ljudi i slanju na zadatak... Po Erdemoviću, po njih su došla dvojica iz Glavnog stožera VRS-a'', izjavio je u haaškoj sudnici Pelemiš.

Strijeljanja u Branjevu i uloga Desetog odreda

On je jedan od nekoliko bivših pripadnika VRS-a koji su bili osumnjičeni, ali su preminuli prije nego što su optuženi ili im je završeno suđenje.

Dok stručnjaci navode da je postojao dio vojnika i komandnog kadra koji su surađivali s Tužiteljstvom, u stvarnosti se pokazalo da je određenoj broj ljudi optužen, unatoč činjenici da su prethodno svjedočili u Haaškom tribunalu i Sudu Bosne i Hercegovine.

Komandna odgovornost kao pravna zamka

Bivša sutkinja Državnog suda Azra Miletić kaže da je lako procesuirati jednu radnju u predmetu ratnih zločina, pogotovo ako je oštećeni ili netko od svjedoka živ, kada su priloženi materijalni dokazi je li djelo povezano s ratom.

Sasvim je drugo, prema njenim riječima, odgovarati po komandnoj odgovornosti kada neki pripadnik počini zločin, a nadređeni je znao i nije spriječio niti poduzeo mjere da kazni počinitelja i kada tužitelji idu preširoko u optuženju.

''Tu je zamka. Ako hoćete da idete preširoko i dokazujete 50 radnji, vi ste uništili predmet jer 50 radnji je nemoguće dokazati'', mišljenja je Miletić.

Pravni formalizmi i političke prepreke

Pelemiš je bio i među desetak osoba koje je ranije Fond za humanitarno pravo prijavio Tužiteljstvu za ratne zločine Srbije, ali protiv njega ni u susjednoj zemlji nikada nije podignuta optužnica.

Osim Erdemovića osuđenog na pet godina u Haagu i Gojkovića osuđenog na deset godina u beogradskom Višem sudu, u Sudu Bosne i Hercegovine su za učešće u ubojstvima na Branjevu osuđeni Franc Kos na 35, Stanko Kojić na 32, Zoran Goronja na 30, Vlastimir Golijan na 15 i Marko Boškić na 10 godina zatvora.

Biološki sat prijeti istini i pravdi

Haaškim presudama je utvrđeno da su u srpnju 1995. zarobljenici iz škole u Pilici ukrcani u autobuse – ruku vezanih na leđima – i odvezeni u Vojnu ekonomiju Branjevo, gdje su postrojavani u grupama od po deset i strijeljani, te je tog dana na tom stratištu ubijeno između 1.000 i 1.500 ljudi.

Ubijeni su zakopani u primarnoj grobnici u Vojnoj ekonomiji Branjevo, a tijela su poslije prekopana i prebačena u sekundarne grobnice na lokaciji Čančarski put.

Svjedočenja preživjelih postaju rijetkost

Osim strijeljanja u Branjevu, pripadnici Desetog diverzantskog odreda su, prema haaškim presudama, sudjelovali u ubojstvu zarobljenih Srebreničana u Bišini kod Šekovića u drugoj polovini srpnja 1995.

U Sudu BiH je u toku postupak za pomaganje u genocidu, odnosno učešću u ovim ubojstvima protiv bivšeg pripadnika Desetog diverzantskog voda, ranije osuđenog za učešće u strijeljanju u Branjevu.

Bojni dokazi i izjave svjedoka potvrđuju aktivnosti voda Vojne policije Bratunačke brigade VRS-a od 12. srpnja u Potočarima do prijevoza zarobljenih iz Bratunca na mjesta masovnih egzekucija na području Zvornika, a prema ranijim informacijama koje je Detektor dobio iz više nezavisnih izvora, komandir ovog voda Mirko Janković je u međuvremenu preminuo.

Težak put do pravde i sve manje svjedoka

Vještak Richard Butler, ključni američki vojni stručnjak, nalaz o jedinicama VRS-a koje su sudjelovale u operaciji ''Srebrenica'' iznosio je na svim suđenjima u Haagu te, između ostalog, stoji da je 14. na 15. srpnja 1995. ''policija angažirana na sprovođenju muslimanskih izbjeglica''.

Butler dalje navodi: ''Prebacivanje Muslimana iz Potočara završeno je do 20:00 sati 13. srpnja 1995. godine. Sprovođenje nakon tog trenutka može se odnositi samo na čuvanje autobusa koji su prebacivali zatočenike u zonu Zvorničke brigade''.

U Sudu BiH je samo jedan bivši vojni policajac Bratunačke brigade osuđen na sedam godina zatvora, nakon što je utvrđeno da je kroz prozor pucao na zarobljenike u školi ''Vuk Karadžić''.

Nedavno je počeo postupak protiv još jednog bivšeg pripadnika Vojne policije iz Bratunca za učešće u masovnom ubojstvu u Kozluku. U toj optužnici se navodi da je Vojna policija iz Bratunca sudjelovala u transportu i čuvanju zarobljenika u školi u Ročeviću.

Zločini u Orahovcu i Jasikovači

Tijekom postupaka u Haagu svjedoci su navodili da su u ubojstvima Srebreničana sudjelovale osobe za koje je utvrđeno da su kasnije stradale u ratnim djelovanjima 1995.

Tako je u presudi Mladiću konstatirano ''da su 14. srpnja 1995., na dvije livade u blizini Orahovca, pripadnici Zvorničke brigade, među kojima su bili pripadnici Četvrtog bataljuna i čete Vojne policije Zvorničke brigade, čovjek po imenu Gojko Simić te dva vojnika koji su se zvali Risto i Vojo, ubili iz vatrenog oružja najmanje 819 muškaraca, bosanskih Muslimana, koji su prethodno bili zatočeni u školi u Grbavcima u selu Orahovac''.

Gojko Simić je, prema evidenciji Zvorničke brigade, bio komandir pratećeg voda Četvrtog pješadijskog bataljuna i poginuo je dva dana kasnije, 16. srpnja, u borbi u blizini Baljkovice.

Novi procesi za zločine u Grbavcima i Jasikovači

U Sudu BiH je u toku postupak protiv šestorice bivših pripadnika Zvorničke brigade VRS-a za držanje muškaraca i dječaka u školi Grbavci i masovnom ubojstvu u Orahovcu.

Sud BiH je za učešće u ovim ubojstvima osudio samo Milorada Trbića, pomoćnika načelnika za sigurnost u Zvorničkoj brigadi VRS-a.

U optužnici jednog od zadnjih predmeta za Srebrenicu Tužiteljstva BiH se navodi da su preminuli pripadnici Milićke brigade VRS-a, Radomir Marijanović i Ljubinko Došić, sudjelovali u sprovođenju 30-ak civila bošnjačke nacionalnosti u Jasikovaču, gdje su ubijeni.

Istraživač genocida Hikmet Karčić ističe da, unatoč dokazima, neki počinitelji zbog vjerojatno političke trgovine nisu procesuirani, te su preminuli u međuvremenu. Neki od njih su surađivali s Tužiteljstvom, Haaškim tribunalom ili imaju dobre konekcije s vlastima ili nisu u situaciji da im se sudi ili iskorištavaju pravne formalizme, dodaje on.

''Trebalo je ranije napraviti prioritete, pogotovo s A liste koju je dostavilo Haaško tužiteljstvo, kako bi se vidjelo tko su ljudi kojima treba što prije suditi'', kaže Karčić.

Osim na počinitelje i njihove nadređene, biološki sat utiče i na svjedoke. Ahmo Hasić, jedan od preživjelih s Branjeva, preminuo je prije nekoliko godina.

U Haagu je ispričao kako su iz Bratunca dovezeni u školu u Pilici iz koje je bilo izvođenja, premlaćivanja i ubojstava, prije nego su autobusima odvezeni na stratište.

''Bila je komanda: 'Okrenite leđa'. Umjesto 'pali', bilo je 'lezi', a to nije ni izrekao, rafali su sasjekli. Ja sam pao odmah, a tako su pali i ovi... I rafali kad su se utišali, onda jedan pita: 'Ima li tko živ?' I tako su oni dogonili još kolonu po kolonu. Ja sam tu ležao... Metak sipa oko mene sa svih strana, dolje ispod nogu, iznad glave'', ispričao je u haaškoj sudnici Hasić koji je objasnio da je vidio i bager i kamion na mjestu stradanja, te se kasnije uspio izvući.

Karčić kaže da je uobičajeno da iskazi koji su više puta dati i korišteni u Haaškom tribunalu i Sudu BiH budu korišteni u budućnosti kada ti svjedoci preminu.

Ako glavni svjedok jednog stratišta, prema Karčićevim riječima, premine, neshvatljivo je da se njegov iskaz ne može koristiti za deset godina, a prošao je kroz ''sito i rešeto'' u Haaškom tribunalu.

''Na to bi se trebalo dugoročno fokusirati, da se to prihvati kao praksa na suđenjima. Nemoguće je očekivati da ključni svjedoci budu u stanju i da nakon 30 godina daju iste iskaze. A Obrana se često hvata za najmanje sitnice kako bi dokazali nevjerodostojnost samog iskaza'', kaže Karčić.

Bivši tužitelj Bulić pojašnjava kako su neka lica koja su svjedočila o činjenicama u Haagu i Sudu BiH, koja su bila uključena u izvršenje zločina, odnosno pomagala u zakopavanju ubijenih, prekopavanju i premještanju u masovne grobnice, dobivala imunitet od kaznenog gonjenja.

Tužitelji su tako, prema njegovim riječima, iskoristili priliku da bar ti ''insajderi'' svjedoče.

Bulić kaže da će sve teže i teže biti pronalaziti dokaze i procesuirati ostatak lica koja su uključena u genocid, pogotovo zbog utjecaja geopolitičkih događaja na region i drugih otežavajućih faktora.

''Vrijeme nije dobar partner pravosuđu u procesuiranju ratnih zločina'', kaže Bulić.

Haaški tribunal, Sud BiH te pravosuđa u Srbiji i Hrvatskoj do sada su osudili ukupno 54 osobe na 781 godinu i pet doživotnih kazni zatvora – za genocid, zločine protiv čovječnosti i druge zločine počinjene u Srebrenici u srpnju 1995. godine, prenosi Detektor.ba.