Osobe protiv kojih su vođene istrage i koji su bili osumnjičeni za genocid i druge zločine u Srebrenici u srpnju 1995., unatoč dokazima korištenim u Haškom tribunalu i iskazima svjedoka, nikad nisu optuženi i u međuvremenu su preminuli, a biološki sat utiče i na preživjele pa je sve manje očevidaca zločina koji su se desili prije 30 godina.
Sedam nekadašnjih pripadnika Desetog diverzantskog odreda pri Glavnom stožeru Vojske Republike Srpske (VRS) osuđeno je na više od 130 godina zatvora u Haagu, BiH ili Srbiji zbog pogubljenja više od hiljadu muškaraca i dječaka na ekonomiji ''Branjevo'' u blizini zvorničkog sela Pilica.
Ali njihov komandant Milorad Pelemiš nikada nije optužen za ove zločine. On je preminuo u travnju 2021. godine dok se protiv njega još uvijek vodila istraga.
Ibro Bulić, bivši tužitelj Državnog tužiteljstvu koji je radio predmete za genocid u Srebrenici kaže da su tužitelji imali razne smetnje – da optuženi izbjegavaju suđenja, bježe u Srbiju ili predmeti budu ustupljeni uz dokaze da se vode u susjednoj državi.
''Zbog takvih pojava je biološki sat odnosio određenih broj tih lica koja su umirala'', kaže Bulić.
Da je Pelemiš bio među osumnjičenima, ranije su potvrdili iz Tužiteljstva BiH i to tek kada je pripadnik ove jedinice Brano Gojković u Beogradu osuđen po sporazumu na deset godina zatvora.
''U Srbiji se nalazi još pripadnika Desetog diverzantskog voda – poput Zorana Obrnovića zvanog Maljić, zatim nekadašnji ađutant Ratka Mladića Dragomir Pećanac, kao i zapovjednik voda Milorad Pelemiš, koji čak daje intervjue u TV emisijama'', priopćili su ranije iz Državnog tužiteljstva te pozvali pravosuđe Srbije da ''u interesu pravde procesuiraju ove osumnjičene ili ih izruče u BiH''.
Pelemiš je tijekom svjedočenja na suđenju bivšem komandantu VRS-a Ratku Mladiću u Haagu izjavio da nijedan od njih dvojice nije naredio strijeljanja u Branjevu.
U vrijeme masovnog ubojstva na farmi Branjevo, Pelemiš je, kako je izjavio, bio u bolnici zato što je 12. srpnja 1995. povrijeđen u prometnoj nezgodi.
Tužiteljstvo ga je tokom unakrsnog ispitivanja suočilo s tezom, zasnovanom na iskazu Dražena Erdemovića, da je on, Pelemiš, naredio svojim vojnicima da idu na Branjevo i strijeljaju zarobljenike.
''Ja nikad nisam Erdemoviću izdao naređenje... Ja nisam sudjelovao u odabiranju ljudi i slanju na zadatak... Po Erdemoviću, po njih su došla dvojica iz Glavnog stožera VRS-a'', izjavio je u haaškoj sudnici Pelemiš.
On je jedan od nekoliko bivših pripadnika VRS-a koji su bili osumnjičeni, ali su preminuli prije nego što su optuženi ili im je završeno suđenje.
Dok stručnjaci navode da je postojao dio vojnika i komandnog kadra koji su surađivali s Tužiteljstvom, u stvarnosti se pokazalo da je određenoj broj ljudi optužen, unatoč činjenici da su prethodno svjedočili u Haaškom tribunalu i Sudu Bosne i Hercegovine.
Bivša sutkinja Državnog suda Azra Miletić kaže da je lako procesuirati jednu radnju u predmetu ratnih zločina, pogotovo ako je oštećeni ili netko od svjedoka živ, kada su priloženi materijalni dokazi je li djelo povezano s ratom.
Sasvim je drugo, prema njenim riječima, odgovarati po komandnoj odgovornosti kada neki pripadnik počini zločin, a nadređeni je znao i nije spriječio niti poduzeo mjere da kazni počinitelja i kada tužitelji idu preširoko u optuženju.
''Tu je zamka. Ako hoćete da idete preširoko i dokazujete 50 radnji, vi ste uništili predmet jer 50 radnji je nemoguće dokazati'', mišljenja je Miletić.
Pelemiš je bio i među desetak osoba koje je ranije Fond za humanitarno pravo prijavio Tužiteljstvu za ratne zločine Srbije, ali protiv njega ni u susjednoj zemlji nikada nije podignuta optužnica.
Osim Erdemovića osuđenog na pet godina u Haagu i Gojkovića osuđenog na deset godina u beogradskom Višem sudu, u Sudu Bosne i Hercegovine su za učešće u ubojstvima na Branjevu osuđeni Franc Kos na 35, Stanko Kojić na 32, Zoran Goronja na 30, Vlastimir Golijan na 15 i Marko Boškić na 10 godina zatvora.
Haaškim presudama je utvrđeno da su u srpnju 1995. zarobljenici iz škole u Pilici ukrcani u autobuse – ruku vezanih na leđima – i odvezeni u Vojnu ekonomiju Branjevo, gdje su postrojavani u grupama od po deset i strijeljani, te je tog dana na tom stratištu ubijeno između 1.000 i 1.500 ljudi.
Ubijeni su zakopani u primarnoj grobnici u Vojnoj ekonomiji Branjevo, a tijela su poslije prekopana i prebačena u sekundarne grobnice na lokaciji Čančarski put.
Osim strijeljanja u Branjevu, pripadnici Desetog diverzantskog odreda su, prema haaškim presudama, sudjelovali u ubojstvu zarobljenih Srebreničana u Bišini kod Šekovića u drugoj polovini srpnja 1995.
U Sudu BiH je u toku postupak za pomaganje u genocidu, odnosno učešću u ovim ubojstvima protiv bivšeg pripadnika Desetog diverzantskog voda, ranije osuđenog za učešće u strijeljanju u Branjevu.
Bojni dokazi i izjave svjedoka potvrđuju aktivnosti voda Vojne policije Bratunačke brigade VRS-a od 12. srpnja u Potočarima do prijevoza zarobljenih iz Bratunca na mjesta masovnih egzekucija na području Zvornika, a prema ranijim informacijama koje je Detektor dobio iz više nezavisnih izvora, komandir ovog voda Mirko Janković je u međuvremenu preminuo.
Vještak Richard Butler, ključni američki vojni stručnjak, nalaz o jedinicama VRS-a koje su sudjelovale u operaciji ''Srebrenica'' iznosio je na svim suđenjima u Haagu te, između ostalog, stoji da je 14. na 15. srpnja 1995. ''policija angažirana na sprovođenju muslimanskih izbjeglica''.
Butler dalje navodi: ''Prebacivanje Muslimana iz Potočara završeno je do 20:00 sati 13. srpnja 1995. godine. Sprovođenje nakon tog trenutka može se odnositi samo na čuvanje autobusa koji su prebacivali zatočenike u zonu Zvorničke brigade''.
U Sudu BiH je samo jedan bivši vojni policajac Bratunačke brigade osuđen na sedam godina zatvora, nakon što je utvrđeno da je kroz prozor pucao na zarobljenike u školi ''Vuk Karadžić''.
Nedavno je počeo postupak protiv još jednog bivšeg pripadnika Vojne policije iz Bratunca za učešće u masovnom ubojstvu u Kozluku. U toj optužnici se navodi da je Vojna policija iz Bratunca sudjelovala u transportu i čuvanju zarobljenika u školi u Ročeviću.
Tijekom postupaka u Haagu svjedoci su navodili da su u ubojstvima Srebreničana sudjelovale osobe za koje je utvrđeno da su kasnije stradale u ratnim djelovanjima 1995.
Tako je u presudi Mladiću konstatirano ''da su 14. srpnja 1995., na dvije livade u blizini Orahovca, pripadnici Zvorničke brigade, među kojima su bili pripadnici Četvrtog bataljuna i čete Vojne policije Zvorničke brigade, čovjek po imenu Gojko Simić te dva vojnika koji su se zvali Risto i Vojo, ubili iz vatrenog oružja najmanje 819 muškaraca, bosanskih Muslimana, koji su prethodno bili zatočeni u školi u Grbavcima u selu Orahovac''.
Gojko Simić je, prema evidenciji Zvorničke brigade, bio komandir pratećeg voda Četvrtog pješadijskog bataljuna i poginuo je dva dana kasnije, 16. srpnja, u borbi u blizini Baljkovice.
U Sudu BiH je u toku postupak protiv šestorice bivših pripadnika Zvorničke brigade VRS-a za držanje muškaraca i dječaka u školi Grbavci i masovnom ubojstvu u Orahovcu.
Sud BiH je za učešće u ovim ubojstvima osudio samo Milorada Trbića, pomoćnika načelnika za sigurnost u Zvorničkoj brigadi VRS-a.
U optužnici jednog od zadnjih predmeta za Srebrenicu Tužiteljstva BiH se navodi da su preminuli pripadnici Milićke brigade VRS-a, Radomir Marijanović i Ljubinko Došić, sudjelovali u sprovođenju 30-ak civila bošnjačke nacionalnosti u Jasikovaču, gdje su ubijeni.
Istraživač genocida Hikmet Karčić ističe da, unatoč dokazima, neki počinitelji zbog vjerojatno političke trgovine nisu procesuirani, te su preminuli u međuvremenu. Neki od njih su surađivali s Tužiteljstvom, Haaškim tribunalom ili imaju dobre konekcije s vlastima ili nisu u situaciji da im se sudi ili iskorištavaju pravne formalizme, dodaje on.
''Trebalo je ranije napraviti prioritete, pogotovo s A liste koju je dostavilo Haaško tužiteljstvo, kako bi se vidjelo tko su ljudi kojima treba što prije suditi'', kaže Karčić.
Osim na počinitelje i njihove nadređene, biološki sat utiče i na svjedoke. Ahmo Hasić, jedan od preživjelih s Branjeva, preminuo je prije nekoliko godina.
U Haagu je ispričao kako su iz Bratunca dovezeni u školu u Pilici iz koje je bilo izvođenja, premlaćivanja i ubojstava, prije nego su autobusima odvezeni na stratište.
''Bila je komanda: 'Okrenite leđa'. Umjesto 'pali', bilo je 'lezi', a to nije ni izrekao, rafali su sasjekli. Ja sam pao odmah, a tako su pali i ovi... I rafali kad su se utišali, onda jedan pita: 'Ima li tko živ?' I tako su oni dogonili još kolonu po kolonu. Ja sam tu ležao... Metak sipa oko mene sa svih strana, dolje ispod nogu, iznad glave'', ispričao je u haaškoj sudnici Hasić koji je objasnio da je vidio i bager i kamion na mjestu stradanja, te se kasnije uspio izvući.
Karčić kaže da je uobičajeno da iskazi koji su više puta dati i korišteni u Haaškom tribunalu i Sudu BiH budu korišteni u budućnosti kada ti svjedoci preminu.
Ako glavni svjedok jednog stratišta, prema Karčićevim riječima, premine, neshvatljivo je da se njegov iskaz ne može koristiti za deset godina, a prošao je kroz ''sito i rešeto'' u Haaškom tribunalu.
''Na to bi se trebalo dugoročno fokusirati, da se to prihvati kao praksa na suđenjima. Nemoguće je očekivati da ključni svjedoci budu u stanju i da nakon 30 godina daju iste iskaze. A Obrana se često hvata za najmanje sitnice kako bi dokazali nevjerodostojnost samog iskaza'', kaže Karčić.
Bivši tužitelj Bulić pojašnjava kako su neka lica koja su svjedočila o činjenicama u Haagu i Sudu BiH, koja su bila uključena u izvršenje zločina, odnosno pomagala u zakopavanju ubijenih, prekopavanju i premještanju u masovne grobnice, dobivala imunitet od kaznenog gonjenja.
Tužitelji su tako, prema njegovim riječima, iskoristili priliku da bar ti ''insajderi'' svjedoče.
Bulić kaže da će sve teže i teže biti pronalaziti dokaze i procesuirati ostatak lica koja su uključena u genocid, pogotovo zbog utjecaja geopolitičkih događaja na region i drugih otežavajućih faktora.
''Vrijeme nije dobar partner pravosuđu u procesuiranju ratnih zločina'', kaže Bulić.
Haaški tribunal, Sud BiH te pravosuđa u Srbiji i Hrvatskoj do sada su osudili ukupno 54 osobe na 781 godinu i pet doživotnih kazni zatvora – za genocid, zločine protiv čovječnosti i druge zločine počinjene u Srebrenici u srpnju 1995. godine, prenosi Detektor.ba.
