Oj, godino!

Kad ste napuštali 2013. željeli ste sebi i drugima sve najljepše i najbolje. A što ste dobili? Na osobnom planu ne znam, ali 2014. godina nam je kolektivno donijela jako puno onoga što ne spada ni pod lijepo, a ni pod dobro, a kamoli najljepše i najbolje.

Kad sam sjeo rekapitulirati godinu na izmaku isprva sam htio samo popisati par bitnih događaja i dati neki svoj sud. Pa je recimo sve moglo izgledati ovako: Godinu su obilježili prosvjedi i poplave. Točka. Međutim, na kraju godine oni prosvjedi iz drugog mjeseca izgledaju još uzaludnije nego par dana nakon što su započeli i pretvorili se „ni u šta“.

Djeca koja jedu svoju revoluciju

Ta, kako će se ispostaviti, prilično bizarna, lako napaljena, jalovo planirana i još lošije izvedena revolucija, prestala je biti važna za pregled ove godine onoga trenutka kada se na izborima dogodilo jedno veliko i revolucionarno ništa! Da je narod zbilja toliko ponižen, gladan i obespravljen vjerojatno bi na izborima barem malo više nageo na neku drugu stranu nego do sad. Ali, kao što znamo, na izborima su trijumfirali, ali baš trijumfirali, upravo oni koje su grlati revolucionari smatrali za uzročnike svog zla na ovim prostorima, poručujući kako narod ustaje da im sudi.

Narod je, kao što znamo, uglavnom ostao kod kuće. Ili ne žele priznati da su baš toliko gladni (je l' možda sramota?) ili ne žele riskirati da od tri obroka opet spadnu na jedan, ne znam, ali činjenica je da narod ovaj put nije nikom sudio, revolucija se pretvorila u mega sjednice kućnog savjeta znane kao plenumi , na kojima su razni egzibicionisti nudili rješenja naše budućnosti– i uz njih se brzo rasplinula sva ta pompa i nestala u beskraju u vidu malene vinske mušice. Isti ti nisu uspjeli etablirati niti jednu novu političku opciju, a kamoli kroz nju ponuditi nove i kvalitetne ljude s vizijom i, najvažnije, manjkom želje za sisanjem državne sise. Kažu da će se revolucija vratiti. Uvjeta će svakako biti, držim da sigurno ni nova vlast, gledajući im poznate glave, neće stvoriti bolje uvjete za život, ali s ovim revolucionarnim potencijalom i s ovako usko uređenim mozgovima možda je bolje da ostane gdje jeste. Da se ne sramote neke velike i važne revolucije iz prošlosti. Zapravo, pravog revolucionarnog materijala sve je manje, iole pametni i sposobni davno su isplanirali kako sistemima „pedala“ i „brišem odavde“ odraditi svoju osobnu revoluciju.

Malo vas je, malo vas je…

Ne kažem da nema nepravde, ne kažem da nam je dobro, ali kažem da je volja većine uvijek volja većine. Pa makar većina bila i u krivu. A da u zemlji ipak nije dobro pokazale su poplave. Sama poplava je viša sila, ali bila viša ili niža sila naše su vlasti uvijek nespremne za bilo kakvu stranu silu, osim ako pare ne donosi. Društvo nam se iz relativno uređenog pretvorilo u društvo u kojem ljudi koji su plaćeni za obavljanje funkcija primaju plaću, ali ne znaju posao. Od ministra, dopredsjednika vlade pa do šefa Civilne zaštite. Čekaj malo, pa to je u nas, jao, jao, jao - ista osoba!

Srećom, isti onaj narod koji nije ustao na revoluciju ustao je pomoći svojim bližim i daljim zemljacima. Što nam daje nadu da ovaj narod, ma koji da je, u većini zapravo nije loš, samo je malo previše naviknuo. I ta navika nam daje 'vaki rezultat. Nakon onog snijega 2012., požara iz 2013., poplava 2014. samo molim Boga da nas ne pogodi u novoj godini još i kakav zemljotres. Bože, molim te, ne iskušavaj nas više, znamo i bez tebe da ovdje ništa ne funkcionira, ali molim te nađi neki drugi način da nas natjeraš da počnemo drugačije razmišljati. Daj nam malo više pameti i muda, da polako svaki od nas sredi stvari u svojoj avliji, a onda ćemo se već nekako dogovoriti. Za početak – izbaci nam naviku da puno trpimo i da si tepamo kako smo ponosni, ali pritom ne znamo što je pravi ponos.

Popularni Jole i Gladni Radnik

Kad smo već kod navike - uz riječ radnik prečesto se u ovoj godini vezalo ono - gladni. Ispada da u ovoj zemlji ako radiš onda si obespravljen, ne isplaćuju ti plaću i ne obraćaju pažnju na tebe čak i ako štrajkaš glađu. Naravno da u Bosni i Hercegovini i dalje ima puno više onih koji rade i zarade, ima čak i dosta onih koji sasvim pristojno žive od svog rada, a gladni radnici su uglavnom gladni jer su to dozvolili. Prvo su dozvolili da im u poduzeća uđu svakakvi sumnjivci, onda su dozvolili da uzmu što im volja, pa su onda dozvolili i da rade za tog smutljivca, a da pritom ne primaju plaću. Nije li tužno čuti kako netko nije pet godina primio plaću, ili kako mu deset godina nisu isplaćivani doprinosi? Nije li jadno kada se netko požali da 18 mjeseci radi bez da su mu platili marku? Nažalost, previše je to vremena koje bi prosječan ponosni stanovnik ove zemlje izdržao a da ne pošalje u pet p***i m******i i firmu i direktora i njihova obećanja. Problem je da su mnogi uposleni šutjeli i trpili, a onda se navikli. I sada se bune kad je već kasno. Kad mediji kažu „njihova pravedna borba“ nikad ne spomenu da su zapravo radnici krivi za vlastitu nepravdu. Revolucije su nekad polazile iz tvornica, ono kad bijesni radnici zatuku poslodavca i izvjese zastavu na dimnjaku. U ovoj zemlji sve je naopako, pa revolucije započinju iz toplih ureda gdje sjede oni koji sasvim pristojno žive od love koju primaju, a radnici služe samo da pune udarne vijesti - i to trivijalnostima tipa „koliko još hoda imaju do granice“.

Od izvora dva Putina

Da ne bude sve zlo kod nas, ima njega i u svijetu koliko hoćeš. U 2014. nam je najednom i doslovno niotkuda u živote banula Islamska država, sveprisutni ISIL. Nova dežurna babaroga još je mračnija i nedefiniranija od Al-Kaide, o kojoj isto, priznajte, niste znali manje – više ništa, a prema njoj su sva dosadašnja muslimanska braća k'o hor bečkih dječaka. Barem tako kažu mediji. A vi zapravo ne znate apsolutno ništa o tom ISIL-u. Sve što znate, znate iz medija, a mediji su, uz dužno poštovanje našem portalu, danas pomalo nesiguran izvor informacija. ISIL otkida glave uz scenografiju na kojoj dominira narančasta boja odjeće i pustinjski pejzaž. Skoro da to rade holivudski fensi i isključivo to rade u HD-u. Ne tako davno uvjeravali su nas da gore iznad nas postoje sateliti koji te mogu snimiti dok se, da 'prostiš, kenjaš – i još da mogu vidjeti što čitaš dok to radiš i još k tomu – na kojoj si trenutno stranici romana. Ali, eto, sad znamo da oni ipak ne mogu otkriti gdje su ovi što skidaju glave, ne mogu čak ni upratiti na kakvoj lokaciji ili u kakvom studiju odrubljuju glave i snimaju, gdje oštre noževe i editiraju fotografije, pa da im roknu par bombi. Ne mogu im čak ni ući u trag dok rade upload HD materijala na Youtube. Time je misterij ISIL-a, ako mene pitate, još i veći.

Misterij su i zrakoplovi koji se ruše ili ih ruše, posebno ako su malezijski. U današnje doba kad je zemlja premrežena GPS-om i svim mogućim satelitima koji nas nadgledaju, jedan zrakoplov da nestane tek tako, to je malo glupo. Jelde? Jedan je oboren nad Ukrajinom, zemljom koja je statistički najviše dominirala vijestima u 2014. Vladimir Putin je nova reinkarnacija zla, na momente je čak zasjenio i već spomenuti ISIL. Zanimljivo je da su i Putin i ISIL velika prijetnja američkoj nacionalnoj sigurnosti, makar ni jedan ni drugi nisu na teritoriju SAD-a. Zapravo, nisu ni blizu, ako ne kontamo da je relativno mali razmak između Rusije i Amerike tamo gore na Beringovom prolazu. Amerika se, mora se priznati, prilično proširila u zadnje vrijeme. I zato su se tako široki uspjeli očešati o sve svoje neprijatelje. A mi ostali, prijatelji, sve više dijelimo američke strahove, gutamo američke masnoće, živimo američke filmove, sve više smo zreli za psihijatriju, po američki. A u velike strahove spada i ebola, koja je sa zdravstvene strane obilježila medijsku 2014., ustvari još jedna epidemija koja, nakon AIDS-a, svinjske i ptičje gripe, kravljeg ludila, spora antraksa ili čega sve ne, neće uzeti život nikome koga poznajete.