Odbjegli Đinđićev suradnik: Sklonio sam se u Split, jer je Vučić naručio moje ubojstvo

''Na početku svega bili smo nas trojica. Branko, Zoran i ja. Branko je prvi ubijen. Službeno su rekli da je samoubojstvo, ali svi znaju da je ubijen. Poslije su se riješili i Zorana, rekli su da ga je likvidiralo podzemlje, a svi znaju da to nema veze s istinom. A na koncu su i na mene dvaput pokušali atentat. Žele to prikazati kao mafijaški obračun, a svi znaju tko me i zašto želi ukloniti.''

Riječi su to Nikole Sandulovića, 51-godišnjeg Beograđanina, čelnika Republikanske stranke, žestokog oporbenjaka, predsjednika Srpskog golubarskog saveza, vlasnika fast fooda na Terazijama i bliskog suradnika Zorana Đinđića. Da, onog Zorana iz druge i četvrte rečenice. Srbijanskog premijera ubijenog u atentatu 12. ožujka 2003. godine.

Sandulović u velikom razgovoru za Slobodnu Dalmaciju govori ne samo o tom danu i svom hapšenju, nego i o danima koji su mu prethodili, dubokoj povezanosti s kultnom figurom srbijanske političke scene, ali i danima nakon tragedije, kada je i sam preživio što, kako kaže, nitko na čitavome svijetu nije.

Govori i o svojim vezama s kriminalnim miljeom, poznanstvima s Legijom i Arkanom, govori i o Slinavome Neši i Bati Santosu, ali i o nedavnom incidentu u Londonu, kada je prekinuo Vučićevo predavanje u jednoj ekonomskoj školi, pod nos mu bacivši disk na kojemu se, a to je tijekom višesatnog razgovora nekoliko puta ponovio, nalaze dokazi koji bi, kad sadržaj diska bude javno objavljen, trebali dovesti do trenutačnog pada aktualnog srbijanskog premijera, notornog šešeljovca Aleksandra Vučića.

Disk je Sandulović predao hrvatskoj policijskoj vrhušci, a novinare Slobodne primio je u iznajmljenom stanu, u koji se, napominje, posljednji put bio sklonio 1999. godine, kada je NATO bombardirao Beograd.

''Nisam mogao ni zamisliti da ću se opet ovdje skrivati '' govori i sa zabrinutošću gleda u kćer Klaru.

Zbog nje je u Splitu. Zbog njezine sigurnosti. No, povlačenja nema, stan u Splitu samo je pričuvni položaj.

''Doveden sam u situaciju da nemam što izgubiti. Napadaju mi dijete, ne daju mi beknuti, nazivaju me kriminalcem, a ja se pitam je li nam uopće trebao peti listopada.''

A taj peti listopada odnosi se na 2000. godinu, na dan kad je srušen Slobodan Milošević. Na dan u kojem je Nikola Sandulović koračao uz bok Zoranu Đinđiću.

''Da raščistimo jednom zauvijek: nikad nisam bio Zoranov tjelohranitelj (niti jednom tijekom intervjua Sandalović nije Đinđića oslovio prezimenom, op.a.), u liniji ljudi koji su išli za njim ja sam bio, recimo, tek šesti po redu, a išao sam na izričit Zoranov zahtjev. Sve ostalo je laž. Zorana, Branka i mene vezao je ozbiljan politički odnos, sve važne stvari u stranci u to su se vrijeme rješavale između Zorana, Branka i mene, a Branko Vasiljević, moj vjenčani kum, bio je šef Zoranova osiguranja i trebao je biti ministar policije.''

Sandalović objašnjava kako je još koncem devedesetih namjeravao osnovati Republikansku partiju, ali ga je Zoran, veli, molio da to ne radi.

''Zbog njega sam ostao u Demokratskoj stranci. Samo zbog njega. Moje zaduženje bilo je da se bavim unutarnjom kontrolom funkcionera i da imam pristup ljudima koji dolaze iz inozemstva, odnosno da ostvarujem kontakte s inozemstvom. Moj djed, zvao se također Nikola Sandulović, bio je predsjednik svojevrsne jugoslavenske vlade u sjeni, kao žestoki protivnik Titova režima ostvario je brojne veze u inozemstvu, posebice u Švicarskoj gdje je živio, pa sam, eto, ja zbog toga odabran da obavljam taj dio posla u stranci.''

S Đinđićem je prošao svašta. Dobar dio se i ne može prepričati. A neke stvari vjerojatno i ne smiju. Tri puta je, napominje, sa Zoranom i s Brankom bio u smrtnoj opasnosti, jednom su na Kalemegdanu na njih iz prigušenih heklera pucali. Kao združena braća su bili, prijatelji od najvećeg povjerenja.

''S privrednog suda sam uzeo dokumentaciju u slučajevima koje je država trebala pokrenuti protiv najmoćnijih srbijanskih ljudi, poput Marjanovića, Tomića, Đorđevića ili braće Karić, Zoran me osobno molio da to obavim, jer je prijetilo da svi dokazi budu uništeni. Zapravo, uništavanje je već bilo počelo. Vjerovao sam da je to put da se Srbija obračuna s korupcijom i da krene putem demokracije. Međutim, to se nije dogodilo. Ti dokumenti su kasnije poslužili za uzimanje novca, za milijune su ih pojedinci kupovali, no da ne širimo priču, želim vam samo reći u što sam sve bio upućen i što sve znam, da bolje shvatite zašto im smetam.''

Oružje iz Majke Jevrosime, policijske postaje čiji su pripadnici 5. listopada prvo udarili po prosvjednicima, da bi potom predali oružje, posebno je poglavlje.

''To je oružje kojim su kasnije po Beogradu obavljana ubojstva. Da, da, upravo oružje iz Majke Jevrosime. Kad su se policajci zatvorili i počeli pucati po narodu, Zoran me poslao da odem tamo i da riješim stvar.

Cijela plejada velikih političara u tome se trenutku tresla od straha, a ja sam rekao da idem, ali da neću sam, nego da sa mnom pođe i netko od njih. I onda sam pokazao na Milana Panića i rekao mu, ajde, Milane, ti si beogradsko dijete, ajde sa mnom pa ćeš sutra postati gradonačelnik. I postao je. Oružje, a bilo ga je na sanduke, nakon toga je stavljeno pod ključ u Gradsku skupštinu, a ja sam stavio naoružanog čovjeka da ga čuva.''

Drama, međutim, tek tada počinje. Đinđićevi suradnici traže ključeve...

''Čedo Jovanović (jedan od najbližih Đinđićevih suradnika, op.a.) stalno je pritiskao Zorana da mu dade ključeve, odnosno da mu dade oružje, i na koncu je Zoran popustio. Ja sam mu predao ključeve, a on ih je ispred mene dao Čedi Jovanoviću. A oružje je poslije završilo tamo gdje je završilo.''

Sandulović napominje kako je brzo vidio što se događa s ‘velikim’ promjenama. Nedugo nakon ''petog listopada'' rekao je Đinđiću da odlazi iz Demokratske stranke.

Opširnije na stranicama Slobodna Dalmacije